Nedavno je pomoć zatražila mlada mađarska bacačica koplja.
Njene smetnje sa desnim ramenom počele su prije godinu dana, te je u međuvremenu sprovedena i odgovarajuća terapija u drugoj medicinskoj ustanovi, koja je smanjila simptome. Međutim nije ih uklonila potpuno.
Pa, iako redovito radi propisane vježbe i dalje ne može bacati bez bolova, a time niti postići one rezultate kojima teži.
Pregled je pokazao da nema jasnog upalnog procesa ili oštećenja tkiva, te da su bolovi vezani uz slabije pokretnu desnu lopaticu. Način na koji se lopatica pokreće pri pokretima ruke kod nje je pokazao da su u ovom času, tzv. stabilizacijske vježbe koje su joj pomogle da inicijalno smanji bol, uzrokovale novu smetnju koja joj pravi probleme sada. Promjenom vježbi i dodatnom edukacijom o tome kako ih i kada izvoditi, smetnje su nestale i ona sada trenira u punom intenzitetu i bezbolno.
Sličnih priča moglo bi se ispričati puno. Od ovako benignih, pa sve do ozbiljnijih problema koje su uzrokovale terapijske procedure koje ili nisu prekinute na vrijeme, ili su primjenjene u situacijama posve neprikladnim za njih. U posljednje vrijeme, najčešće ih vidimo kao rezultat samostalnih pokušaja liječenja, uz savjete dobivene preko interneta, ili od osoba koje su imale „iste probleme“, a koje se osjećaju dovoljno sigurnima savjete davati iz osobnog iskustva.
Vrlo rano svaki kliničar nauči jednostavnu istinu da je terapija ili lijek efikasan samo ako je primjenjen u točno određenim okolnostima i samo toliko dugo dok je potrebno. Čak i tada uspjeh nije uvijek zagarantiran. Razlike između pacijenata, koje ne moraju biti jasno vidljive ili ne moraju uvijek izgledati važno, utječu na djelovanje terapije. Protokoli kojima se vodimo pri određivanju terapije tek su preporučeni smjer, koji se nužno mora prilagoditi konkretnom slučaju. Praćenje terapijskog djelovanja od iznimne je važnosti, jer reakcija tijela govori je li smjer liječenja odgovarajući ili ga je potrebno korigirati. Zato je stručno vodstvo bilo kojeg liječenja nužno.
