Ako je križobolja najviše spominjani kronični bolni sindrom lokomotornog sustava, tada su bolovi u vratu i njegovoj neposrednoj okolini u stvarnosti najčešći problem. I ostaje pitanje, zašto vrat tako često, uporno i intenzivno boli i zašto ima toliko načina liječenja tih istih bolova, da se više niti liječnici ali ni fizioterpeuti ne snalaze baš u odabiru?
Sam vrat sastavljen je od sedam kralježaka međusobno spojenih ligamentarnim i mišićnim svezama, te amortiziranih hrskavičnim diskusima umetnutim između samih kosti. Jasno je da je osnovna funkcija ovog dijela kralježnice mobilnost glave, a sve u svrhu bolje percepcije prostora, prije svega povećanjem mogućeg vidokruga, ali i određivanjem izvora drugih podražaja (slušnih i mirisnih). Sve to dovelo je do situacije u kojoj je vrat najpokretljiviji dio cijelog sustava kralježnice. Osim toga vrat i oba ramena čine jednu funkcionalnu cjelinu i to na način da s jedne strane dijele jedne te iste mišiće, a s druge zajedno učestvuju u kompleksnim kretnjama glave i gornjeg ekstremiteta. Vrlo često ozljeda ili kronični problem u vratu uzrokuje dodatne probleme u samom zglobu ramena ili njegovoj neposrednoj okolini, ali i obrnuto. Sve u svemu jedan vrlo osjetljiv, ali i izrazito kompleksan dio našeg tijela.
Ostavimo li po strani traume i ozljede vrata i ramena, te neke rijetke i maligne bolesti, najčešći uzrok bolova i ograničene pokretljivosti u samom vratu jesu degenerativne promjene na tvrdim i mekim tkivima, koje zajedničkim imenom zovemo i spondiloza. Ta je riječ, ili dijagnoza, ako hoćete, postala gotovo izgovor za sve bolove u vratu i oko njega. Postala je kao presuda- jednom kada liječnik napiše da je na djelu spondiloza, tada se valja pomiriti da su bolovi nešto što će tog pacijenta pratiti do njegove smrti, sa tek povremenim poboljšanjima, ali i pogoršanjima. Takav stav, osim što izrazito demotivira pacijenta u procesu liječenja, nema i nikakve veze sa stvarnošću.
Sama spondiloza u stvari je genetski uvjetovan proces koji tijekom godina potiče promjene na samim kralješcima, mijenjajući njihov oblik, ponekada stvarajući osteofite (koštane izbočine) na različitim mjestima, zatim smanjuje mekoću hrskavičnih diskusa, smanjujući na taj način i njihovu sposobnost amortizacije, povećava ulaganje kalcija u ligamente, smanjujući njihovu elastičnost, te na kraju utječe i na mišićno-tetivni sustav, na način da skraćuje mišiće, te posljedično uzrokuje smanjenje obima kretnji u vratu, a nerijetko i ramenu. Sve te promjene jasno se vide na RTG snimkama, a još detaljnije na MR-u. No, iako je dijagnostika relativno jednostavna, liječenje to ni u kom slučaju nije. Od samog obima i veličine degenerativnih promjena zavisti će i pristup liječenju. Valja tek napomenuti da su operativni zahvati na vratnoj kralježnici i danas relativno rijetki u usporedbi sa onima na križima. Iako se tehnologija same operacije posljednjih godina poboljšala, a vrijeme oporavka skratilo, hernije diskusa u vratnoj kralježnici operativno uklanjamo samo onda kada su iscrpljene sve ostale mogućnosti.
Ipak valja reći da veličina spodilotičnih promjena i intenzitet bolova ili zakočenja vrata ne idu uvijek ruku pod ruku. U praksi se događa da čovjek stariji od 70 godina i sa vrlo uznapredovalom degeneracijom svih tkiva u vratu ima tek vrlo blage bolove koji se lako daju ukloniti sa nekim od dostupnih fizioterapeutskih zahvata. S druge strane mlađi čovjek, na čijoj RTG snimci možemo razaznati tek početak spondiloze zna razviti izrazito zakočenje sa intenzivnim bolovima koji ne popuštaju niti pod najjačim analgeticima. Sve to govori da vrat kao sustav ima mogućnosti kompenzacije i prilagodbe na nove uvjete koje diktiraju spondilotične promjene, te se ta prilagodba može poboljšati na način da se bolovi uklone, a mobilnost vrata poveća.
Ako izuzmemo operativne zahvate kao rijedak izlaz u nuždi, te lijekove protiv bolova kao trenutno i kratkotrajno olakšanje kroničnih bolova u vratu i okolici, a uzrokovanih degenerativnim promjenama, tada nam kao jedino trajno rješenje ostaju metode fizioterapije. Pa ipak, iako jednostavan u teoriji, ovaj pristup u praksi zna biti zakučast i prepun slijepih ulica.
Kada pacijent sa izrazitim bolovima u vratu, međulopatičnoj regiji i/ili ramenima (a moguće i vrtoglavicama i glavoboljama) posjeti liječnika ili terapeuta, sve što želi, naravno, je što prije osloboditi se nesnosnih bolova. U domaćoj praksi nerijetko pratimo jednu pomalo začudnu dogmu u kojoj se u akutnom stanju propisuju najprije lijekovi protiv bolova, uz izgovor kako su metode fizikalne terapije efikasne samo u kasnijoj, dakle kroničnoj fazi. No, činjenice su sasvim drugačije. U preko sedamdeset posto akutnih vratobolja fizioterapija, a naročito masaža, akupresura i manipulativna terapija (kiropraktika) mogu vrlo brzo smanjiti bolove, čak brže od danas najčešće prepisivanih lijekova. Naravno, sve to vrijedi za stručno sprovedenu terapiju, a ne za masažu prisutnih ukućana ili kiropraktiku kod lokalnog kostolomca. Dakle, u samom je startu važno što prije smanjiti bolove i ukloniti ili barem reducirati prisutnu blokadu vrata, odnosno zakočenje. Kada se to učini, a taj proces može trajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana, valja ponovno učiniti pregled i ustanoviti funkcionalno stanje mišićno koštanog sustava vrata i ramena. Naime, kod već prisutnih degenerativnih promjena, uklanjanjem bolova nije uklonjen i uzrok problema. Ne učini li se ništa, bolovi će se ponovo javiti, pitanje je samo kada.
Funkcija vrata obično je ugrožena skraćenjem okolnih mišića kao odgovorom tijela na dugo sjedenje, stajanje ili uopće fizičku neaktivnost. Tako skraćeni mišići osim što onemogućuju potpunu pokretnost vrata i glave, slijedom fizikalnih zakonitosti znatno većim silama povlače svoja hvatišta na kostima, uzrokujući kronične bolne zone, naročito u predjelu ramena i međulopatične regije. Slabost mišića koji okružuju rame i lopaticu u dužem vremenskom razdoblju gotovo u pravilu generira loš položaj glave i vrata u odnosu na trup, mijenja odnos sila u tom segmentu, uzrokujući na kraju kroničnu mišićnu napetost i bolnost koja se iznimno teško liječi. Osim toga, kako su vrat i rame jedan funkcionalni sklop, loša pozicija glave i vrata, te slabi mišići, mogu dovesti i do promjene pozicije ramena u odnosu na trup, te tako osim estetike poremetiti i funkciju zgloba ramena, te posljedično prouzročiti degenerativne i bolne procese i u njemu. Sve skupa liči na domino efekt, kakvim ga u struci i volimo zvati, e ne bi li sebi, ali još važnije i pacijentu bolje predočli zbivanja u njegovu tijelu.
Ukratko, terapija kroničnih vratobolja sastoji se u startu od fizioterapije kojoj je cilj što je prije moguće smanjiti bolove. Kada se to postigne, važno je krenuti na poboljšanje funkcije vrata i ramena i to specifičnim i individualno propisanim vježbama koje se određuju na osnovu pregleda poslije uklanjanja akutne bolnosti. Takvo vježbanje opet se sastoji od dvije faze, od kojih u prvoj nastojimo smanjiti ili ukloniti funkcionalne nedostatke, a u drugoj takvo stanje održavati, sve u cilju sprječavanja ponovne pojave bolnosti i zakočenja. Vježbe koje će se upotrijebiti zasnovane su na temeljnim principima istezanja, jačanje i izdržljivosti, te su individualno modificirane.
No da sve ne bude tako jednostavno, pobrinula se sama priroda i anatomske strukture vrata. Zbog cijelog niza specifičnosti, teško je jačati mišiće koji okružuju vrat na isti način kao i na ostalim segmentima tijela, jer upravo te vježbe snage mogu pojačati bolove i ukupne simptome. S druge strane, ne ojača li se okruženje vrata, simptomi se vraćaju lako i često. Upravo zbog te kontradikcije nema alternative individualnom pristupu, a zbog istog razloga jedne te iste vježbe kakve se preporučuju u popularno medicinskoj literaturi malobrojnima pomognu, a većini odmognu.Dean Mistura
viši fizikalni terapeut