Trkačka potkoljenica

U užem smislu, trkačka potkoljenica se odnosi na stanje koje se danas stručno naziva i „medijalni tibijalni stres sindrom“, ili skraćeno MTSS. On označava bol i patološki proces u donjoj trećini goljenice, sa njene unutarnje strane. Bol se javlja u tijeku i nakon fizičke aktivnosti koja uključuje trčanje i/ili skokove, a može se javiti i nakon nje ili u tijeku hodanja. Bolnost na dodir locirana je na samom rubu kosti i to u mekim tkivima odmah do tog ruba. Najčešće je upalnim procesom zahvaćeno hvatište mišića kojeg zovemo „tibialis posterior”, a mogu biti involvirani i „fleksor digitorum longus”, kao i „fleksor hallucis longus”, iako rijetko.

Sve to zvuči izrazito komplicirano (a i nije jednostavno), no ako bilo kojeg nogometaša upitate je li ikada imao problema sa „pokosnicom”, u trenu će vam pokazati točno mjesto na kojem se javlja ovaj bolni sindrom. U prilog tome govori i statistika: čak jedan od pet sportaša koji su „van stroja”, to mogu zahvaliti trkačkoj potkoljenici (odnosi se na sportove koji uključuju trčanje i skokove poput nogometa, atletike, rukometa, ali i borilačkih vještina).

Kao i ostali sindromi prenaprezanja, tako i trkačka potkoljenica nastaje zbrojem sila koje djeluju na hvatište mišića za kost, te ju povlače dovoljno dugo i dovoljno snažno, uzrokuju mikrooštećenja, čiji zbroj prevazilazi tjelesnu sposobnost oporavka. U jednom trenutku dolazi do razvoja upalnog procesa i s njim pratećih bolova, uz nemogućnost normalnog treniranja, a ponekad i normalnog hodanja. Mnogo je lica trkačke potkoljenice. Bolovi se mogu javljati na početku treninga, a da bi nakon zagrijavanja prošli, te se ponovno javili po završetku treninga. Moguće je bolnost osjetiti samo kod izrazito intenzivnih aktivnosti (trčanja uzbrdo ili skokova), ali je bolnost često prisutna i kod hodanja, a fizička ju aktivnost samo pojačava. Posebno se često javlja u tijeku bazičnih fizičkih priprema sportaša, kod koje se naglo i intenzivno pojačavaju aktivnosti poput trčanja i skakanja. Upravo poradi toga tijekom ljeta i rane jeseni u Scipionu liječimo više trkačkih potkoljenica no u drugim dijelovima godine.

Adekvatna dijagnostika silno je važna. Ona zahtjeva prije svega fizikalni pregled specijaliste. Jednostavnim pritiskom na bolno mjesto, te testovima istezanja mogu se isključiti oštećenja drugih mekih tkiva u okolini. Točan obim upalnog procesa moguće je utvrditi ultrazvučnom pretragom, a ako postoji sumnja na prijelom zamora (puknuće kosti poradi prejakog mišićnog vučenja), dobro je učiniti RTG, scintigrafiju, ili magnetsku rezonancu. Odmah po postavljenoj dijagnozi slijedi i adekvatna terapija.

Pod širim terminom trkačke potkoljenice znamo ubrojiti i bolnost sa prednje i gornje strane potkoljenice koja je locirana nekoliko centimetara ispod koljena. Ona nastaje pod identičnim uvjetima kao i „prava”, ali se strukturalno obično razlikuju po tome što u ovom slučaju dolazi do zbrajanja mikrotrauma u samim mišićima i to njima trima (tibialis anterior, peroneus longus i peroneus brevis). Obično je liječenje jednostavno i brzo, te se sastoji od ledenih obloga, kasnije masaže i dovoljno vježbi istezanja. Iznimno rijetko i to kod posve zanemarene ozljede, liječenje može trajati duže od nekoliko tjedana. Potrebno je u ovom slučaju isključiti tzv. kompartment sindrom, što predstavlja ozbiljno stanje, koje može rezultirati i ozbiljnim posljedicama. No, to je jedna sasvim druga priča.

Trkačka potkoljenica u užem smislu ili medijalni tibijalni stres sindrom (MTSS) upalni je proces sa unutrnje strane donje trećine goljenice do kojeg dolazi poradi prenaprezanja na razini hvatišta mišića za kost. Postoji nekoliko pojavnih oblika ovog upalnog procesa. Prvi je svakako akutno stanje, u kojem je bolnost intenzivna i priječi oboljelog čak i u normalnom hodanju. Ona ima tendenciju prelaska u subakutno stanje, u kojem su bolovi manje intenzivni, a pojačvaju se fizičkom aktivnošću i treningom. Lošim liječenjem, ignoriranjem bolova ili spletom drugih okolnosti subakutna upala može se nastaviti u kronično stanje koje se izuzetno teško liječi. Sama terapija od prve pojave simptoma pa do potpunog povratka u punu sportsku ili drugu aktivnost može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, pa čak i više od godinu dana, a sve u zavisnosti od tipa ozljede i njenog nivoa. Valja reći da postoji i takozvana tranzitorna bolna potkoljenica, u kojoj postoje svi simptomi upale, ali se posve spontano povlači nakon nekoliko dana mirovanja i u kasnijem se tijeku treninga ne pojavljuje. Upravo je to stanje odgovorno za kasno javljanje sportaša na dijagnostiku i liječenje. Naime, u iščekivanju spontanog cijeljenja mnogi ozlijeđeni sportaši nastavljaju treniranje istim ili tek nešto smanjenim intenzitetom, što dodatno razvija patološki proces i povećava oštećenje mekih tkiva.

Odmah po postavljanju dijagnoze, potrebno je smanjiti fizičku aktivnost ili je potpuno ukinuti. Uz tu zaštitnu mjeru, ako se radi o akutnom stanju, valja sprovesti cijeli arsenal protuupalne terapije, od ledenih obloga, elastičnih povoja, limfne drenaže, pa do analgetika i protuupalnih lijekova (ako je nužno). Nakon nekoliko dana takve terapije slijedi cijeli arsenal fizioterapijskog liječenja, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, radiofrekventne terapije i magnetoterapije, sa ciljem promocije i ubrzavanja cijeljenja. U ovoj fazi započinje i kinezioterapijski tretman, dakle vježbanje. Ono će biti djelotvorno samo ako je individualno modificirano, što će reći da je prije njenog početka potrebno detaljno dijagnosticirati stanje na mišićnom i tetivnom sustavu potkoljenice, utvrditi nesrazmjere u snazi i fleksibilnosti mišića i vezivnih struktura, te ih nastojati sanirati. Općenito govoreći vježbe istezanja, vježbe snage i balansa poželjne su u ovom stupnju liječenja. Kritična faza ukupne terapije jest povratak u trening nakon smanjivanja simptomatologije. Ono mora biti izrazito polagano uz poštovanje svih preventivnih mjera. U kroničnih stanja, dakle u slučajevima u kojima simptomi traju i više mjeseci potrebno je zauzeti drugačiji pristup, pa uz sve spomenute metode uključiti i podražajne poput „cross friction” masaže, kojoj je cilj ubrzati oporavak degeneriranog tkiva tetive. Terapija udarnim valom može biti od velike pomoći, ali sve to uz adekvatno vježbanje i puno funkcionalno liječenje.

S obzirom da sportaši sa „spuštenim stopalima” imaju veću vjerojatnost za razvoj ovog sindroma, nošenje adekvatnih sportskih ortopedskih uložaka jest preventiva, kao i dio liječenja. Taping, ili popularna „bandaža” može pomoći u povratku u punu aktivnost. Isto tako, primjerena sportska obuća od velike je važnosti, a američki stručnjaci govore kako stare i iznošene tenisice nose posebnu opasnost za razvoj trkačke potkoljenice. Pri povratku u trening važno je sa trenerom provjeriti tehniku trčanja i skoka, te ju ispraviti kako bi se smanjio stres na mišićno-koštane pripoje. No, prije i iznad svega važno je poštivati sva pravila trenažnog procesa i dovoljno vremena odvojiti za zagrijavanje i razgibavanje, te poslije treninga za istezanje. Osim toga, povećanja fizičkog opterećenja trebaju nastupati dovoljno polako kako bi ih tijelo moglo apsorbirati bez ozljeda, kao što i odmor između treninga mora neizostavno biti dovoljno dug i kvalitetan poradi istog razloga. Slobodno mogu reći da jedino kroz suradnju sa trenerima na prevenciji i liječenju ove ozljede moguće je kako smanjiti broj ozljeda po sezoni, tako i skratiti liječenje već ozlijeđenih sportaša.

Tenzijski model(kliknite za članak) nudi nešto širu sliku nastanka ovog sindroma prenaprezanja. On jasno postulira moguće razloge povećane aktivacije tibijalis posteriora u dužem vremenskom razdoblju. Kako je taj mišić dio kompleksnog sustava koji podiže stopalo od podloge prilikom hodanja i trčanja, te održava balans tako podignutog stopala, sve anatomske i/ili kinematičke sastavnice donjeg ekstremiteta i njegovih kretnji nužno moraju funkcionirati sinhronizirano, kako bi se ukupno opterećenje proporcionalno distribuiralo. Poremećaj u velikom kinetičkom lancu, ma gdje god se on dogodio, remeti distribuciju sila, pa je jedan dio sustava osuđen na veće opterećenje. Tako smanjena pokretljivost kukova, bolna stanja koljena, prethodne distorzije gležnja, loša tehnika trčanja, sve do problema sa lumbalnom kralježnicom i slabošću mišića trbušne stijenke mogu biti važan faktor u nastanku ili nemogućnosti sanacije kronične trkačke potkoljenice. Zato temeljiti i detaljni pregled svih spomenutih (i nespomenutih struktura), zajedno sa odgovarajućom baterijom testova (od izokinetičkog testiranja, balansometrije, posturometrije, testova izdržljivosti…) su nužnost u dijagnostičkom procesu, jer njihovi rezultati precizno usmjeravaju naše intervencije, čineći ih efikasnijima, a ukupno trajanje liječena značajno kraćim.