Juvenilni osteohondritis

Takve su hrskavične zone po svojim mehaničkim karakteristikama mekše od okolne kosti i samim time manje otporne i više osjetljive na mehaničke stresove. S jedne strane, one daju dodatnu elastičnost skeletu, ili jednom njegovom dijelu, pa su jednokratne traume manje vjerojatne da će uzrokovati lom kosti, recimo pri padu ili distorzijama. Ta činjenica nije apsolutna, već zavisi od intenziteta i smjera same traume. No, u prosjeku, padovi kod djece i adolescenata rjeđe završavaju kostolomima, no isti padovi u odraslih, upravo zbog dodanog elasticiteta kostiju u fazi rasta i poradi postojanja ploča rasta. I to je dobra strana ove priče, jer po prirodi, djeca padaju češće nego odrasli, kako zbog njihovog avanturističkog duha, tako i poradi neuromuskularnog sustava, koji je još u razvoju i propituje vlastite granice. Loša strana je da su upravo ploče rasta smanjeno otporne na manje, ali ponavljane mehaničke stresove, poput trčanja i skakanja, posebice u fazi akceleriranog rasta između 10. i 15 godine života. U koliko u toj dobi, fizička aktivnost, a posebice ona sportska, prevazilazi sposobnost epifizinih ploča za amortizaciju, adaptaciju i oporavak, javlja se upala na njima, koja ima tendenciju uzrokovati bolove mjesecima, a ponekad i godinama. U posebno nesretnim okolnostima i sve do završetka rasta.

Upalni je proces jedan od najvažnijih tjelesnih mehanizama cijeljenja. Danas se u popularnoj literaturi, na Internetu i socijalnim mrežama, upalni proces demonizira i nude se savjeti za njegovo smanjivanje, uklanjanje i što već ne. U tu svrhu, nude se preparati, posebni prehrambeni režimi, te drugi postupci, uz objašnjenje da upalni procesi u organizmu nisu dobri i treba ih se riješiti, ili ih barem umanjiti. Iako u svemu tome ima nešto istine, pokušaj da svedemo upalu na „dobru“ i „lošu“, u kojem za ovu drugu postoji tableta ili postupak, priječe nam puno razumijevanje sve raskošne kompleksnosti tjelesnih adaptacija na promjene u sebi ili okolišu. 

Vrlo pojednostavljeno, upala je proces cijeljenja ozlijeđenog ili oštećenog tkiva. Kao na primjer kod obične porezotine na koži. Ona zarasta u tri svoje faze.

Prva je akutna upala, koja je karakterizirana stvaranjem kraste, crvenilom u okolini rane i bolovima. To je akutna faza i obuhvaća obilje aktivnosti na mikroskopskoj i makroskopskoj razini. Njen cilj je spriječiti infekciju, zatvoriti ranu krastom što je prije moguće i onemogućiti širenje ozljede mehaničkim, kemijskim (raspadnim produktima ozlijeđenog tkiva) i biološkim (bakterijama i virusima) putem. Ona traje nekoliko dana i postupno prelazi u drugu fazu – subakutnu upalu. U toj fazi događa se primarno cijeljenje oštećenog tkiva. Ako je rana na koži mala, postupno će se razmnožiti stanice kože i zatvoriti oštećenje. Ako je velika, tada će se cijeljenje dogoditi ulaganjem vezivnog tkiva, što zovemo i stvaranjem ožiljka. On je u početku relativno obiman i crven, jer je prožet velikim brojem kaplara, koje su zadužene da na mjesto ozljede dovedu sve hranjive tvari i kisik, koji je potreban za cijeljenje. Tijekom nekoliko tjedana, subakutna upala prelazi u treću fazu – remodeliranje. Naime, vezivna vlakna u ožiljku na početku se ulažu u svim smjerovima i u količini većoj od potrebne samo za zatvaranje prostora na kojemu je bila rana. Tome je tako, jer je to najbrži način cijeljenja i povratka tkiva u funkciju. Kada je funkcija puna, tijelo postupno zamjenjuje obiman ožiljak, sa manjim, uz tendenciju ulaganja vezivnih vlakana paralelnih sa smjerom opterećenja ili tenzije, te uz put smanjuje količinu kapilara, što vidimo u promjeni boje ožiljka od crvene, preko blijedo roza, sve do sivo-bijele ili boje kože. Tek tada je proces upale završio cijeli svoj zadatak. Sve te faze od početne ozljede, do završetka cijeljenja zovemo još i upalnom kaskadom.

Iz ove je priče jasno, da bez upalnog procesa ne bi preživjeli niti prvu godinu života. Ona jest glavni mehanizam popravka štete na tkivima tijekom cijelog našeg života. 

Postoji i varijanta upalnog procesa koji nam nije prijatelj, a zove se kronična upala. Vrlo pojednostavljeno, ona započinje slično kao i akutna, ali zastane na pola puta. Obilježena je hipervaskularizacijom (puno kapilara u okolini), bolovima, promjena u upaljenom tkivu, ali ne onakvim koje bi vodile cijeljenju. Kao da je upalna kaskada zapela u slijepoj ulici i kreće se u začaranom krugu. Takvi procesi nisu poželjni nigdje u tijelu, a mogu biti uzrokovani mehanički, kao i cijelim nizom drugih razloga, poput degenerativnih procesa, autoimunih bolesti, kemijski (poput pušenja) itd. 

Za ovu priču o juvenilnim osteohondritisima, važan je proces stvaranja kronične upale putem opetovanog fizičkog stresa, odnosno u formi kumulativne ozljede, to jest sindroma prenaprezanja. Naime, kosti su formirane na način da mogu podnijeti velike količine manjih stresova u većem vremenskom periodu. Hrskavica u pločama rasta osjetljivija je na sile vlaka i tlaka, te ako su one veće od njene sposobnosti za adaptaciju i oporavkom, nastaje upalni proces. S obzirom na veliku metaboličku aktivnost tog tkiva (u ostalom ono jest „tvornica“ nove kosti), dodatno ubrzanje tog metabolizma upalom stvara okruženje u kojemu se prirodni metabolički proces i upalna kaskada udružuju u kompleksno okruženje  koji ne vodi cijeljenju, već ima neke aspekte kronične upale. To stanje je teško za liječenje, jer mirovanje smanjuje bol, ali u pravilu ne rješava problem potpuno, te se on vraća intenziviranjem fizičke aktivnosti. 

Najčešće lokacije nastanka juvenilnih osteohondritisa jesu koljeno i peta, što je i razumljivo jer su to dijelovi tijela pod najvećim stresom prilikom trčanja i skakanja. No vidjeli smo ih i na kuku, laktu, šaci i ramenu, iako značajno rjeđe. 

Princip liječenja je sličan za sve i ima tri faze. Prva je odmor uz fizikalnu terapiju u trajanju od 2-4 tjedna. Potom, a ako su simptomi smanjeni, prelazimo na vježbanje u bezbolnoj zoni, čiji intenzitet postupno pojačavamo, koliko mladi pacijent to podnosi. Cilj ovog dijela terapije jest „cijepiti“ upaljeno tkivo mehaničkim stresom, sa ciljem njegove adaptacije, te smanjivanja upalne reakcije kod pojačanja fizičke aktivnosti. Ono može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Po njegovom završetku slijedi postupni povratak u sport. 

Ovaj proces nije, na žalost, garant potpune sanacije bolnosti. U sretne trećine pacijenata upala se potpuno povuče i moguće je nastaviti se baviti sportom u punom opsegu. U manje sretne trećine zaostaje manja bolnost, koja omogućava sport do određene mjere, ali ne u potpunosti. Kod najmanje sretne trećine bolnost se vraća usprkos najbolje sprovedenoj terapiji i jedino je rješenje sačekati kraj rasta, kada se ploče rasta zatvaraju i pretvaraju u kost. Tada i sva bolnost prestaje.