Jedan rekreativni trkač, u podužem pismu, opisuje svoje probleme sa bolovima u lijevoj Ahilovoj tetivi, koji traju duže od godinu dana. Do sada je probao više različitih terapijskih metoda, ali niti jedna nije donijela olakšanje od tegoba. Od nedavno, a po preporuci prijatelja, započeo je sa dnevnom rutinom specijalnog istezanja Ahilove tetive prilikom koje se sa suprotnom nogom podiže na stepenici, a sa bolesnom samo polako spušta.
Izolirana ekscentrična kontrakcija
Opis
Čini mu se da se bolnost nakon nekoliko dana smanjila, ali ne zna koliko takvog istezanja treba činiti, koliko često i kada može očekivati dodatno poboljšanje ili uklanjanje smetnji.
Tehnika koju opisuje zove se izolirana ekscentrična kontrakcija i prvi puta je opisana i predložena, kao terapijska procedura ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, od strane Karolinska instituta u Švedskoj. Ukratko, stručnjaci iz spomenute institucije primijetili su da kada pacijente sa upalom Ahilove tetive dovoljno dugo i redovito podvrgnu ovoj vrsti fokusiranog istezanja, potreba za operativnim zahvatima se u njihovoj instituciji smanjuje za 90%. Kao i svaka nova ideja i ova je u struci dočekana sa skepsom i nevjericom. Sjećam se svojeg prisustva na nekim kongresima iz tog vremena, na kojima je po izlaganjima švedskih stručnjaka, vladao podsmjeh u publici, jer su ukorijenjena vjerovanja tada priječila proširenje vidika na ovaj tip novele u liječenju. Dovoljno je reći da se danas više nitko ne smije, a izolirana ekscentrična kontrakcija, kako zovemo ovu intervenciju, postala je dio konvencionalnog pristupa liječenju kroničnih bolova Ahilove tetive. I ne samo nje.
Za bolje razumijevanje ove tehnike, potrebno je razlučiti koncentričnu od ekscentrične kontrakcije. Koncentrična znači aktivaciju mišića u smjeru njegova skraćenja, kao što je pregibanje lakta, na primjer. U tom slučaju mišići nadlaktice (biceps) podiže teret u šaci na način da se skraćuje. U ekscentričnoj kontrakciji, a kod istog primjera, kada želimo polako spustiti teret na podlogu ili pod, mišići nadlaktice se u isto vrijeme zatežu (kako bi usporili pokret opružanja) i produžuju. Kontraintuitivno, upravo je ekscentrična kontrakcija dominantan način aktivacije mišića pri uobičajenom pokretanju. No, izolirana ekscentrična kontrakcija o kojoj je ovdje riječ, isključuje koncentrični dio kretnje, koji je uključen u uobičajeno kretanje, te ostavlja samo ekscentrični i to u cijelom dostupnom obimu kretnje. Ukratko, želimo ekscentričnu kontrakciju punom dužinom i pri maksimalno podnosivom opterećenju.
Zašto to želimo?
Većina tetiva u ljudskom tijelu ima svoju ovojnicu ili vaginu, kako joj je latinsko ime. Klizeći kroz dobro podmazanu ovojnicu, tetivi se omogućava maksimalna učinkovitost u prijenosu sila, uz minimalno trenje, te je odvojena od okoline, koje bi to trenje moglo pojačati, ili na drugi način smetati pri njenom klizanju. Bilo kakva prepreka u tom klizanju uzrokovati će osjećaj preskakanja ili bolove, uz moguću prisutnost neke od varijanti upalnog procesa. Za razumijevanje razvoja upalnih procesa unutar ovojnica tetiva, dobro je imati uvid u jedan od načina prilagodbe tijela na svakodnevne ili sportske aktivnosti.
Naime, tijelo se prilagođava onome što od njega tražimo. Ako uzmemo uteg i radimo vježbe za snagu, mišić će se pojačati i povećati. Ako smo fizički neaktivni, on će oslabiti. Ako radimo vježbe fleksibilnosti, postati ćemo mobilniji. Ako sjedimo, ne krećemo se ili radimo pokrete koji su kratki, tijelo će se ukrutiti, a tetive biti manje pokretne. Sve je to dio evolucijske adaptacije kojoj je cilj smanjiti potrošnju kalorija i prilagoditi tijelo specifičnim zahtjevima koji su pred njega postavljeni.
Za tetive to skraćenje znači proces u tri koraka. Prvo se povećava viskoznost tekućine koja omogućuje klizanje tetive. Potom se skraćuju vezivna vlakna koja čine tetivu, a protežu se cijelom dužinom mišića. I na kraju, sama tetiva se zadeblja. Sve to omogućava kraću kretnju i nešto veću snagu u manjem obimu pokreta. Problem s ovom adaptacijom je u činjenici da ju je evolucija zamislila kao privremenu, koja će povremeno biti prekinuta skupom kretnji u obrnutom smjeru- prema istezanju, povećanju pokretljivosti, te dužoj ekscentričnoj kontrakciji. Kada nema takve protuteže, procesi na tetivi znaju se nastaviti prema njenom dodatnom zadebljanju, mogućim mikro oštećenjima, te varijanti upalnog procesa, koji osjećamo kao bolnost. Ukratko, moderan način života, sa subspecijalnostima u svakodnevnom životu, sportu, i/ili profesiji kojom se bavimo, dovode dijelove našeg lokomotornog sustava, u ovom slučaju tetive, u stanje skraćenja, prenaprezanja i bolnosti.
Lijek je logičan. Učiniti ono što do sada nismo činili, ili smo činili rijetko. U konkretnom slučaju to je izolirana ekscentrična kontrakcija punom dužinom kretnje s ciljem smanjenja viskoznosti tekućine za podmazivanje, produženja vezivnih struktura koje čine tetivu i dijelove mišića, te posljedično sanaciju zadebljanja tetive i poticaj za njeno cijeljenje.
Ovakva intervencija mora se uvoditi postupno, biti dovoljno intenzivna, te trajati dovoljno dugo (u mjesecima), da bi se opisane biološke promjene zaista i dogodile. U konkretnom slučaju Ahilove tetive, naše je iskustvo da se do terapijskih rezultata stiže brže, ako je izolirana ekscentrična kontrakcija kombinirana sa uključivanjem generalizirane fizičke aktivnosti, koja pomaže poboljšanju lokalne i globalne cirkulacije, te dodatno mijenja na bolje karakteristike i ostalih mišićnih i vezivnih struktura u okolini Ahilove tetive.
Tenzijski model(kliknite za članak) postulira da niti jedna struktura u ljudskom tijelu nije sama i odvojena od okoline, već je njen sastavni i integralni dio, a ozljeda jednog njenog dijela, samo je posljedica promjena u drugim dijelovima kompleksnog sustava. Tako je dijagnostika drugih mogućih uzroka ili povoda za upalu jedne tetive standardan dio dijagnostike u našoj Poliklinici, koji ima za cilj preciznije odrediti i ostale intervencije sa ciljem skraćenja rehabilitacijskog postupka i poboljšanja njegove učinkovitosti.
Preostaje pitanje, jesu li sve tetive u ljudskom sustavu za pokretanje pogodne za terapiju izoliranom ekscentričnom kontrakcijom? Literatura i znanstveni radovi nisu suglasni po tom pitanju.
Iz našeg iskustva, tetive stopala i šake posebno dobro reagiraju kada se ova metoda uključi u fizioterapijski proces. Tetive ramenog obruča slabije reagiraju na isti podražaj. S druge strane tetive u okolini kuka, u specifičnim slučajevima, odlični su kandidati za ovaj terapijski smjer. Tetiva kvadricepsa posebna je priča. Ne toliko što ona ne reagira dobro na izoliranu ekscentričnu kontrakciju, već prilikom nje dolazi do neželjenog, prevelikog i koncentriranog pritiska na hrskavicu patele, koja je, kod patologije tetive ovog mišića, u pravilu integralni dio nastanka njene upale. Ovaj se problem može zaobići ili ublažiti, ali to je već jedna druga priča.