Osteofiti, Spondilofiti, Entenzofiti

Danas ih gledamo kao važne dijagnostičke pokazatelje i cijeli terapijski proces vodimo imajući te promjene u vidu, kao i njihovu specifičnu veličinu i smještaj. Problem s tim stavom je osnovna premisa kojom se vodimo, a to je da su upravo promjene oblika kostiju patološke, te time i uzrok smetnji pacijenta, koja je nedovoljno dokazana, a u nekim slučajevima i potpuno proizvoljna. Pa krenimo redom u tri tipa koštanih izbočenja, kako ih vidimo danas, te kako ih vidi Tenzijski model, koji pruža drugačije svjetlo na njihov nastanak, svrhu i ulogu unutar funkcija lokomotornog sustava. 

Osteofiti

Bilo koje ušiljenje ili izbočenje kosti može biti osteofit. Za ovu priču fokusirati ćemo se na osteofite kao dio procesa artroze ili osteoartritisa. U tim bolestima, radi se o ušiljenjima kostiju na rubovima zglobova i predstavljaju jasan znak procesa artroze i posredan znak trošenja hrskavice. No ako se zapitamo zašto bi tijelo na trošenje hrskavice reagiralo promjenom oblika kosti i to na način da stvara ušiljenja na rubovima zglobnih ploha, u pravilu na mjestima gdje se nalaze ligamenti i vezivne strukture, koje su zadužene za stabilizaciju zgloba, odgovor se nameće gotovo sam od sebe. Ono to čini da bi dodatno zategnulo te vezivne strukture, koje postaju labavije kako se stanjuje sam hrskavica i na taj način ublažile nestabilnost koja se javlja kao posljedica osnovnog procesa. Ta nestabilnost, kao što je u detalje objašnjeno na ovim stranicama u tekstu o artrozi koljena (klik za čitanje članka), dodatno oštećuje hrskavicu, stvarajući novu nestabilnosti i tako u krug.

Dodatno, osteofiti se stvaraju na mjestima zgloba na kojima ograničavaju pokretljivost samog zgloba, kao što je, na primjer, na gležnju, ramenu, laktu ili koljenu. I tada su u svojstvu dodatne stabilizacije nestabilnog zgloba, ali kroz drugačiji mehanizam. 

Razumijevanje stvaranja degenerativnih osteofita kroz prizmu nestabilnosti, daje nam mehanizme i alate za redukciju te nestabilnosti kroz intervencije u neuromuskularnom dijelu sustava za pokretanje, koji je najplastičniji i može se adaptirati na način da doprinese stabilnosti zgloba i na taj način smanji simptome i uspori progresiju degenerativnog oboljenja, poput artroze. 

Spondilofiti

Radi se o ušiljenjma i izbočinama na kralježnici. I tamo se nalaze na rubovima tijela kralježaka, ali i unutar promjena oblika malih zglobova kralježnice. I tamo, kao i na drugim zglobovima, odgovor su tijela na lokalnu nestabilnost, koja je uzrokovana degenerativnim promjenama na diskovima, koji su pak inicirani rotacijskom ili aksijalnom labavošću, što je opet uzrokovano prevelikim silama u smjerovima za koje dio ili cijela kralježnica nisu evoluirali. Te prevelike sile mogu se javiti kod podizanja prevelikih tereta, prevelikim volumenom fizičkog napora u dužem vremenskom periodu ili pak u jednostavnom predugom sjedenju. Fizičko prenaprezanje dolazi u mnogim formama, od kojih neke ne prepoznajemo kao takvo. 

Razumijevanje spondilofita kao odgovor tijela na instabilitet i njegov pokušaj za dodatnu stabilizaciju, daje nam jasan terapijski smjer sa ciljem dinamičke stabilizacije, koja, ako je sprovedena stručno, vješto i individualizirano, može dovesti do dramatičnih poboljšanja u pokretljivosti i redukciji bolova, čak i onda kada su degenerativne promjene velike. 

Entezofiti

Predstavljaju izbočenja ili ušiljenja kostiju na hvatištima tetiva ili ligamenata na kosti. Jedan od najpoznatijih entezofita je petni trn (klik za čitanje članka). Uobičajeno ih objašnjavamo kao reakciju kosti na prevelike sile koje se javljaju pri fizičkim naporima. Problem s tim objašnjenjem je što su oni relativno rijetki u mladih sportaša, ali su česti u srednjim i poznijim godinama života. 

U mladih i aktivnih sportaša, ta reakcija kosti jednostavno povećava površinu hvatišta tetive za kost, te na taj način smanjuje silu po jedinici površine, te tako smanjuje ukupan stres. 

U pacijenata koji nisu fizički aktivni, entezofiti predstavljaju adaptaciju tijela na manjak fizičke aktivnosti kroz povećanje krutosti sustava (smanjenje mobilnosti), te na taj način i smanjenje instabiliteta kojeg mišići ne mogu kompenzirati, jer naprosto nisu aktivni. Tako tijelo čini ono što od njega njegov vlasnik svjesno ili nesvjesno, traži, postaje manje pokretno. Problemi se javljaju kod specifičnih životnih navika kada tako smanjeno pokretno tijelo tražimo da radi ono za što nije naviklo ili utrenirano, a sve rezultira lokalnim prenaprezanjem praćenim upalom i bolovima, ali ne na entezofitima, koliko na mekim tkivima koja ih okružuju. 

I za kraj, da pojednostavim ovo predugo i moguće, prekomplicirano objašnjenje. Žulj na peti samo je znak da je cipela preuska. Da žulj je ono što direktno uzrokuje bol, ali preuska cipela uzrokuje žulj. Razumijevanje ove posljednje postavke daje nam mogućnost da učinimo cipelu udobnijom i na taj način smanjimo bolove i spriječimo buduće probleme. Gotovo ista je stvar i sa promjenama oblika kostiju. Ako smo u mogućnosti „čitati“ značenja tih promjena, u mogućnosti smo rješavati probleme koji su njima uzrokovani specifično i neusporedivo efikasnije.