Upala Ahilove tetive

Oba ova mišića prelaze, u donjem dijelu potkoljenice, u zajedničku tetivu, pogađate, Ahilovu. Ona se pak hvata za petnu kost. Funkcija ovih mišića, a time i njihove tetive, često se pojednostavljuje, pa običavamo reći kako su oni zaduženi za podizanje na prste, dakle onu kretnju tijela s kojom se protežemo da bi pogledali što se to događa preko ruba visokog zida.

No, puna funkcija Ahilove tetive ne može se promatrati lokalno. Ona je tek dio kompleksnog sustava koji započinje sa mišićima donjeg dijela leđa i kuka, nastavlja se mišićima potkoljenice, te se preko potkoljenice nastavlja u strukture stopala, naročito u plantarnu fasciju. Ukratko, Ahilova je tetiva tek jedna karika u lancu struktura koji nam omogućava stajanje, hodanje, trčanje, skakanje i nagle promjene pravca kretanja. Ako svaka karika vrši funkciju za koju je evoluirala, tada problema nema. No ako jedna ili više karika u tom kompleksnom sustavu, zbog različitih razloga, ne radi kako bi trebala, sile koje se javljaju kod svih opisanih aktivnosti mogu se direktno prenositi na Ahilovu tetivu, uzrokujući prenaprezanje, te posljedično pokušaj tijela da se na njih adaptira. Sve započinje zadebljanjem same tetive, a kasnije se nastavlja upalom, karakteriziranom bolovima, naročito ujutro po počinku, nakon dužeg sjedenja ili dužeg hodanja. Ali ta upala nije kao i svaka druga. Uobičajeno je upala mehanizam kojim tijelo nastoji zacijeliti ozlijeđeni dio i ima tri svoje faze– akutna, subakutna i remodeliranje. Ovdje je riječ o kroničnoj upali, koja neće završiti cijeljenjem, već na neki način zapne u slijepoj ulici, te ju karakteriziraju dugotrajne smetnje koje se teško ili nikako ne smanjuju bez liječenja, a i sa odgovarajućom terapijom, potrebno je vrijeme i strpljivost do potpune sanacije simptoma i kroničnog procesa.

Samu terapiju možemo podijeliti na lokalnu i globalnu.

Lokalnoj je cilj stimulirati cijeljenje poboljšavajući lokalnu cirkulaciju, stimulirajući promjenu mehaničkih svojstava same tetive, smanjujući tenziju u njenoj okolini ili direktno inicirajući novu akutnu upalu, koja bi trebala pokrenuti kaskadnu reakciju koja završava punim cijeljenjem. U tu svrhu na raspolaganju je cijela baterija fizioterapijskih postupaka, od radiforekventne terapije, lasera, FMS-a,  mobilizacija tetive, manualne terapije za okolne zglobove, terapije udarnim valom, izolirane ekscentrične kontrakcije za soleus i gastroknemius, pa sve do nošenja ortopedskih uložaka, ili samo povišenja pod petu. Koja točno terapija, ili kombinacija terapijskih zahvata je najbolji izbor i ima najveću šansu smanjiti ili ukloniti simptome u konkretnom slučaju, zavisi od tipa i veličine upale, lokacije (sredina ili hvatište tetive za kost), mogućih oštećenja u tetivi (manjih ruptura vidljivih ultrazvukom), stanja na stopalu i potkoljenici, dobi i spola pacijenta, fizičke aktivnosti kojom se bavi (ili izostanka iste), te komorbiditeta, odnosno sistemskih bolesti ili dodatnih oštećenja lokomotornog sustava koja mogu biti prisutna i utjecati na stanje same tetive. To znači da ne postoji „najbolja“ terapija za ovo stanje, a pojednostavljene preporuke i savjete sa WEB-a, youtube-a i socijalnih mreža valja uzeti sa velikom dozom opreza. Oni nisu tu da bi izliječili vaš problem, već da bi privukli pažnju i u svrhu su marketinga. Stvarnost (naročito medicinska) uvijek je i neizostavno kompliciranija, naročito onda kada je nužno individualizirati liječenje, a to je uvijek.

Da stvar bude još kompleksnija, paralelno sa lokalnom terapijom potrebno je učiniti i globalnu, koja započinje prethodnom detekcijom mogućih mehaničkih problema u kuku, donjem dijelu leđa, koljenu, gležnju i stopalu, a koji mogu uzrokovati ili pridonijeti patološkom procesu na Ahilovoj tetivi. Uobičajeno, bez razumijevanja mehanizama koji su doveli do upale tetive, nije moguće očekivati njenu potpunu sanaciju u razumnom roku. U tom smislu, temeljiti pregled cijelog donjeg ekstremiteta, ponekad i sa dodatnom dijagnostikom, mora biti učinjen, kako bi se fokusirao terapijski napor na ona područja koja je nužno sanirati, a kao preduvjet uspješnog liječenja.

Tenzijski model

Najjednostavnija parabola jest ona sa žuljem na peti. Ako ste ga ikada imali, tada znate da je ono što vas boli u stvari sam žulj. Ali ono što vas je nažuljalo je cipela. Je li ta cipela preuska, preširoka, prejako ili prelabavo zavezana, da li je čarapa u lošem stanju, je li oblik pete takav da mu smeta određena obuća i još puno pitanja oko detalja koji mogu pridonijeti nastanku žulja. Na isti način, upalu Ahilove tetive možemo promatrati kao žulj, a cijeli donji ekstremitet kao cipelu. Tako lokalnu terapiju valja primijeniti da bi se smanjila bolnosti i ubrzalo cijeljenje žulja, ali ako ne riješimo problem cipele u kojoj ćete nastaviti hodati, svi naši napori mogu biti uzaludni.

Sam tenzijski model vrlo jasno i precizno određuje smjer sila kroz donji ekstremitet tijekom svih aktivnosti, od onih svakodnevnih, do onih sportskih, te je moguće detaljnim pregledom, uz povremenu pomoć dodatne dijagnostike, detektirati dijelove sustava za pokretanje čija disfunkcija jest pravi uzrok bolova u Ahilovoj tetivi, te odrediti individualizirane zahvate za poboljšanje njihove funkcije, te tako ukloniti uzroke prenaprezanja, čime povećavamo šansu za relativno brzu i što je još važnije, trajnu sanaciju bolnog stanja.

Znanstvena literatura široka je po pitanju svih aspekata ovog bolnog stanja, te nudi velik raspon mogućih načina liječenja. Čim je situacija takva, svima nam je u struci jasno da ne razumijemo točno razloge njenog nastanka, odnosno da oni mogu biti vrlo različiti, baš kao kod parabole sa žuljem i cipelom.

I za kraj, logično bi bilo pretpostaviti da je upala Ahilove tetive, kao sindrom prenaprezanja najčešća kod sportaša, naročito onih koji se sportom bave vrlo intenzivno, odnosno profesionalno. No, statistika u našoj Poliklinici bitno je različita od ove logike. Relativno malo sportaša razvija ovaj bolni sindrom. Najčešće nam pomoć traže pacijenti srednje i starije životne dobi. Naročito oni koji se sportskom aktivnosti bave neredovito, bez adekvatne pripreme ili oni koji puno stoje ili sjede. Razloga za takvu pojavnost je mnogo, a najvažniji su promjena u strukturi tetiva, koje postaju kruće kako starimo, smanjena efikasnost amortizacijskih mehanizama stopala i donjeg ekstremiteta, što direktno prenapreže Ahilovu tetivu, slabija periferna cirkulacija, pa  sve do nošenja neadekvatne obuće, i degenerativnih promjena na drugim zglobovima, što ponovo postavlja Ahilovu tetivu u nemoguću poziciju u kojoj je prisiljena raditi dva ili više zadataka, umjesto samo jednog, za kojeg je i evoluirala.

Zbog svega toga, kao i uvijek, zatražite stručnu pomoć ortopeda i/ili iskusnog fizioterapeuta ako bol u Ahilovoj tetivi traje duže od 6 tjedana, ne smanjuje se ili ne prolazi po jednostavnim vježbama istezanja, primjeni hladnih ili ledenih obloga i nošenju mekane i udobne obuće.

Operativni zahvati izvode se rijetko i to samo onda kada uporna i individualizirana terapija nije polučila željene rezultate. U zavisnosti od lokacije i tipa oštećenja, razlikuju se i tipovi operativnih zahvata, kao i dužina postoperativnog oporavka, tijekom kojeg i dalje ostaje potreba za primjenom „globalne“ terapije, kako bi smo poboljšali šanse za uspjeh kirurškog liječenja.