VAŠA PITANJA I NAŠI ODGOVORI
VAŠA PITANJA
I NAŠI ODGOVORI
- Svi
- Glava i Vrat
- Kralješnica
- Rame i Lopatica
- Zdjelica i Kukovi
- Koljeno
- Lakat i podlaktica
- Skočni zglob i Stopalo
- Tenzijski model
Imam 40 godina. 21.6.2019. sam uganula gležanj. Do sada sam prošla Emet, Bowen, osteopatija, radio terapije i razne oblike fizio i kinezioterapija no otok na gležnju se ne smanjuje, tako da ne mogu obuti cipele i dosta je bolno pri hodanju. Magnet je pokazao rupturu tetive i oštećene ligamente. Imam distoniju mišića. Znam da bez pregleda ne možete puno učiniti, no možete li mi bar preporučiti vježbe i sl.
U koliko MR nije pokazao oštećenje hrskavice, mora postojati razlog za otok (on je samo obrambeni, odnosno zaštitni mehanizam). Kod vas je to najvjerojatnije nestabilnost gležnja (ruptura ligamenata, tetive i distonija u kombinaciji). To će reći da pri hodu gležanj i gornji dio stopala malo „proklizavaju“ pri hodanju, a otok je način da tijelo poveća pritisak u zglobu i smanji ta “proklizavanja”. Ako je ova hipoteza točna, ona objašnjava zašto terapije čiji je krajnji domet smanjivanje boli (Emet, Bowen) nisu dale rezultata. Također objašnjava i zašto terapije za redistribuciju tenzije nisu od pomoći (Osteopatija). I na koncu objašnjava zašto liječenje lokalne upale ne donosi poboljšanje (fizioterapija, radiofrekventna terapija). Također, pretpostavljam da su vježbe koje ste radila bile u glavnom vježbe za stopalo i potkoljenicu, što je pristup koji kod vas nema potencijala za sanaciju problema jer lokalna snaga mišića stopala nije problem u vašem slučaju.
Tri su moguća rješenja.
Prvi je da naprosto pustite vremenu da sanira problem. Kod manjeg dijela pacijenata, s vremenom, tijelo stabilizira zglob, bilo promjenom anatomije na samom gležnju, bilo promjenom načina kretanja ili u kombinaciji. Operativna stabilizacija gležnja (plastika ligamenata) je vrijedna razmišljanja i konzultacije sa ortopedom. Treća je opcija, kompleksan program vježbi sa ciljem restabilizacije gležnja, ali kroz reaktivaciju cijele noge i trupa, jer kretnja kod hoda samo završava sa stopalom, ali na njemu ne počinje. Naše iskustvo sa tim pristupom pokazuje da kod upornih pacijenata, ono ima potencijal dovesti do značajnog smanjenja smetnji, a nerijetko i do njihovog potpunog nestanka.
“Pročitao sam više Vaših članka vezanih za myositis ossificans( slobodna kost u mišiću), te bi mi trebalo Vaše mišljenje.
Dijagnosticiran mi je kalcifikat veličine 8mm u trbuhu mišića tricepsa uzrokovan hematomom nastalim 01.09.2016g.
Na području gdje je kalcifikat nemam bolova ali mi kalcifikat stvara veliku neugodnost u vidu osjećaja zatezanja u laktu, te osjetno slabiju mogućnost korištenje mišića tricepsa pogotovo na pritisak. Prema preporuci ortopeda obavio sam osam terapija radijalnim udarnim valom, nikakav pozitivan učinak nakon tih terapija nisam osjetio. Trenutno idem na terapiju ultrazvukom u KBC Split.Čitajući jedan od vaših članaka naišao sam na informaciju da terapija fokusiranim udarnim valom ima velike prednosti ispred terapije RUV.”
Posttraumatski kalcifikat u mišiću nadlaktice veličinom manji od jednog centimetra ne bi trebao raditi smetnje. U koliko smetnje postoje, puno je vjerojatnije da je riječ o vezivnom okruženju oko kalcifikata, koje mijenja smjer sila kroz mišić, te tako povećava tenziju u laktu, nego o samom kalcifikatu kao fizičkoj zapreci. Terapija udarnim valom u kalcificirajućem miozitisu služi ISKLJUČIVO za simptomatološku terapiju, dakle bolove. NIJE MOGUĆE „razbiti“ takalv kalcifikat, jer se tu ne radi o nakupini kalcijevih soli, već o punoj, živoj kosti, koja je narasla tamo gdje joj nije mjesto. To će reći da ne možemo očekivati njenu reapsorpciju po terapiju udarnim valom. Ta reapsorpcija će se dogoditi spontano, ali kroz dugi vremenski period (više mjeseci, a nekada i godina). U tom svjetlu, sadašnja terapija ultrazvukom, također nema nekog smisla. U koliko RUV nije pomogao, može se pokušati sa fokusiranom terapijom udarnim valom koja preciznije i dublje može prenjeti energiju sa ciljem desentitizacije lokalnih bolnih receptora.
No, važnije od svega nabrojanog jest pregledati rame i lakat, te propisati odgovarajuće vježbe, sa kojima će se normalizirati aktivacija mišića pri pokretanju i tako ukloniti bol.
Prije nekoliko tjedana pomoć je u našoj poliklinici potražio 22-godišnji mladić, fizički aktivan, koji posljednje dvije godine ima smetnje u desnom ramenu u formi škljocanja prilikom treninga u teretani.
Učinjeno je više pregleda kod različitih specijalista, ultrazvuk je ukazao na postojanje manjeg kalcifikata u jednoj od dubokih tetiva ramena, te je prošao fizioterapijau i terapiju udarnim valom sa ciljem smanjenivanja simptoma i uklanjanja kalcifikata.
Nakon svega, a kako mu nije bilo bolje, učinjen je i pregled magnetskom rezonancom, koja, osim manjeg kalcifikata, nije pokazala nikakvu drugu patologiju.
Na pregledu, jasno se pokazalo da preskok dolazi prilikom pokretanja lopatice pri podizanju ruke. To stanje jedan dio autora zove subseratus burzitisom, ali ima i drugih naziva. U osnovi, lopatica prilikom pokretanja klizi po mekim tkivima koja pokrivaju prsni koš. U koliko su ta tkiva postala neravna, najčešće kao rezultat mikrotrauma tipičnih za trening, a naročito onog s utezima, može se razviti stanje karakterizirano krepitacijama, odnosno preskocima, kao što je to u konkretnom slučaju. Nešto manualne terapije i specifičnih vježbi značajno je manjilo simptome kod ovog mladog pacijenta, a ako se bude držao savjeta u treningu, moguće je da oni i potpuno nestanu.
U doba kada je slikovna dijagnostika zlatni standard u dijagnostici bolesti na sustavu za pokretanje (ultrazvuk, MR, CT, RTG), još uvijek postije stanja koja nije moguće identificirati bez detaljnog pregleda i koji se neće pokazati na spomentim pretragama.
Dalje, škljocanja u ramenom obruču prilikom pokretanja mogu biti i znak nestabilnog ramena, degenerativnih promjena na zglobovima, parcijalnih ruptura tetiva, promjena na vratnoj kralježnici, ali i nekih rijetkih bolesti. Svako od pobrojanih problema zahtjeva specifično liječenje i eventualno dodatne pretrage kako bi se potvrdila dijagnosza i procijenio nivo oštećenja. Ipak, sve počinje sa detaljnim fizikalnim pregledom.
Rekreativno se bavim trčanjem i odlazim u teretanu.
Već godinu dana imam problem sa hvatištem ahilove tetive za petu.
Bolovi su prisutni cijeli dan. Jači su ujutro i poslije treninga. Peta mi izgleda natečeno. Bio sam na fizioterapiji, nosim uloške, a prije mjesec dana sam bio i na udarnim valovima.
Ništa ne pomaže. Što još mogu napraviti da si smanjim bolove?
Samo hvatište tetive za kost obično je i mjesto sa najslabijom cirkulacijom krvi, te najsporijim metabolizmom. Valja razumjeti da cijeljenje tetive biva sporije od cijeljenje kosti, a kada je riječ o kroničnom procesu, tada je i onako spor proces još usporeniji.
U fizioterapiji, na raspolaganju nam je cijeli arsenal postupaka s kojima možemo ubrzati cijeljenje, ili ga potaknuti. Kada je sve pokušano, a rezultati nisu zadovoljavajući, postoji indikacija za operativni zahvat. No prije njega, a poučeni iskustvom, u Scipinu radimo još jedan korak, a on se zasniva na dijagnostici, a potom i modifikaciji trenažnog procesa.
Naime, tijekom cijeljenja hvatišta tetiva za kost, važno je da postoji određeni nivo fizičke aktivnosti, kako bi promovirali cijeljenje kroz bolju cirkulaciju tjelesnih tekućina i kroz sile vlaka i tlaka koje mogu ubrzati taj proces. No, kao i u ostalim dijelovima medicine i ovdje doza znači sve. Ako je opterećenje preveliko, ono će osim povećane bolnosti povećavati i samu ozljedu, te je na djelu ona stara izreka da je razlika između lijeka i otrova samo u dozi.
Uz pridržavanje modifikacija u treningu, u kombinaciji sa nekim metodama fizioterapije (TECAR, transverzalna frikcijska masaža, vibracijska stimulacija), a u dovoljno dugom roku (više mjeseci) u jednom dijelu naših pacijanata uspjeli smo posve sanirati problem i oni se danas nesmetano bave sportom.
Sama terapija ponekada nije dovoljna. Važnije od nje biva što se događa sa ozlijeđenim dijelom ili tijelom u cjelini između terapijskih procedura.
U podužem pismu, jedna čitateljica opisuje nesnosnu bolnost u grudnom dijelu kralježnice, koja traje već dvije godine i ne prolazi niti po fizioterapiji i kiropraktici, te traži savjet.
U našoj praksi, bolovi u grudnom dijelu kralježnice nisu rijetkost.
Najčešće se radi o tzv „fasetnom sindromu“ prilikom kojega dolazi do slabe pokretljivosti jednog od malih zglobova, što uzrokuje bol, nekada i vrlo akutnu. Zgodno je što on ili brzo prolazi bez liječenja, ili se lako tretira mobilizacijskim ili manipulacijskim tehnikama (kiropraktikom).
Slijede bolovi poradi patologije mekih tkiva, koja obuhvaća široku lepezu mogućih uzroka, a zajedničko im je da se liječe sporije, uz dužu terapiju i disciplinu pacijanta koja obuhvaća i redovito vježbanje.
Potom su tu i hernije intervertebralnog diska, koje iako mnogo rijeđe od onih na vratu ili križima, znaju stvarati probleme i zahtjevaju duži oporavak. Ponekad, usprkos trudu liječnika, terapeuta i pacijenta, bolnost se ne smanjuje ili se opetovano vraća. Zanimljivo je da je taj fenomen, tako specifičan za grudnu kralježnicu, poznat vrlo dugo a detaljno ga je opisao pionir manualne terapije u Europi, dr. Cyriax još u 60-im godinama prošlog stoljeća.
U takvim slučajevima, klasičan klinički pregled nije dovoljan. Dodatna dijagnostika je nužna, a ovdje poglavito mislim na MR. Ona bi trebala pokazati stanje diskova, malih zglobova, te mišića koji okružuju kralježnicu. Ako ona ne ukaže na vjerojatan uzrok bolova, dodatni specifičan pregled pokretljivosti lopatica i vratne kralježnice je nužan, kako bi se vidjelo ima li u dinamičkom kontekstu mogućih „kočnica“ koje iritiraju osjetljiva meka tkiva. Ponekad je potreban i neurološki pregled i EMNG, a u zavisnosti od slučaja do slučaja i internistički ili pulomološki status moraju odrediti za to osposobljeni specijalisti, jer neke bolesti pluća ili unutarnjih organa simptome mogu pokazivati kao bol u srednjem dijelu leđa.
Tek po postavljenoj dijagnozi moguće je kreirati individualni terapijski pristup sa izglednim mogućnostima za uspjeh.
Imam kronične bolove u desnoj Ahilovoj tetivi. Oni traju već dvije godine. Pokušao sam lijekove, fizioterapiju, istezanja, kreme za zagrijavanje i protiv upale. Ništa ne pomaže. Trčim svakodnevno po nekoliko kilometara. Povremeno igram nogomet. Strah me je da mi tetiva pukne, kao mojem prijatelju prije nekoliko godina. Što mogu napraviti da se to ne dogodi?
Ovo je vrlo često pitanje mojih pacijenata sa upalom Ahilove tetive, koji su fizički aktivni. Jednostavan odgovor je da je šansa za puknuće upaljene Ahilove tetive u stvari vrlo mala. Sama činjenica da je bol prisutna smanjuje opterećenje kod hodanja i sportskih aktivnosti na način da tijelo spontano prenosi veće ukupno opterećenje na neozlijeđeni ekstremitet. Moguće je, naime, hodati na način da je opterećenje 60% na bezbolnu nogu naspram 40% na ozlijeđenu, a da se to ne očituje kao šepanje ili vidljiva promjena ritma ili načina hoda ili trčanja. Na taj način bolnost postaje zaštitni mehanizam.
Velika većina puknuća, odnosno ruptura Ahilove tetive događa se bez prethodne bolnosti. Tome je tako jer se jedan dio kroničnih degenerativnih promjena na tetivi može događati bez boli. Kada nema boli, nema zaštitnih mehanizama, a bez njih je šansa za dodatna oštećenja vrlo velika.
Ipak, usprkos vašem dosadašnjem lošem iskustvu sa fizioterapijom, preporučam da pronađete u vašem mjestu prebivanja iskusnog fizioterapeuta koji će detaljno pregledati ne samo vašu tetivu, već i cijeli donji ekstremitet, postaviti hipotezu o uzroku kronične upale, te zajedno s vama učiniti intervencije koje bi trebale dovesti do konačnog cijeljenja kroničnog oštećenja, te s time i prestanka bolova.
Nastavak sportskih aktivnosti sa bolovima postavlja vas u rizik razvoja novih sindroma prenaprezanja na drugim dijelovima donjih ekstremiteta ili kralježnice.
“Bok, imam 27g, i artrozu kuka.
Malo sam premlad za operaciju, pa me zanima da li ima kakva tekućina koja se ubrizgava u zglob kuka, jer me non stop boli neprestano.
Obnova hrskavice il nešto… hvala.”
Artroza kuka u ovako mladoj životnoj dobi u pravilu je posljedica urođene deformacije ili traume. Bez obzira na inicijalni uzrok, terapijski protokoli su slični, te se sastoje od tri svoja dijela.
Prvi je analgetska terapija, koja može biti učinjena sa klasičnom fizioterapijom (laser, ultrazvuk, magnet, struje), ali naše je iskusvo da su te metode rijetko uspješne. Naprotiv, kombinacijom tehnika manualne terapije (mobilizacijske i manipulacijske tehnike, stimulacija okidačkih točaka, fascijalne manipulacije), sa odgovarajućim vježbama i eventualno radiofrekventnom terapijom postižemo značajno bolji učinak.
Po smanjenju bolova, važno je nastaviti sa osnovnim vježbama, te postupno intenzivirati i proširiti program, sa ciljem održavanja stanja smanjene bolnosti, ili bez bolova.
Izbjegavanje fizičkih aktivnosti koje dodatno oštećuju hrskavicu važan je dio rehabilitacijskog postupka, naročito se to odnosi na trčanje, skokove i nagle promjene pravca kretanja.
Operativni zahvati u smislu artroskopije, te „čišćenja“ i „brušenja“ hrskavice, tako djelotvorni na koljenu, gotovo su posve beskorisni na kuku i rijetko se izvode.
Na žalost slična je situacija sa injekcijama u zglob. Hijaluronska kiselina, PRP i slično, također nisu pokazali neko značajnije djelovanje na artrozi kuka. U tom smislu, ako želite, možete pokušati sa instilacijama, ali od njih ne očekujte puno. Naprotiv, osnova cijelog procesa oporavka je analgetska terapija u kombinaciji sa vježbanjem.
Valja naglasiti da u ovom slučaju vježbanje nema samo za cilj ojačati mišiće i poboljšati fleksibilnost zgloba i okolnih struktura, već uključivanjem aerobnog „treninga“ dodatni je cilj „kondicionirati“ preostalu hrskavicu, kako bi postala otpornija na fizički stres. Na toj osnovi i očekujemo smanjenje bolnosti kroz redovito vježbanje.
Molila bi da mi pojasnite ovaj nalaz i kako se to liječi.
Zaključak.alordoza.sinistroskolioza p.m.c6-c7segm.Stanje nakon ligamentarne lezije c6-c7 segm.u c5-c6 dorzomedijalna i obostrano paramedijalna protruzija iv.diska.uz kompresiju korijena c6 obstrano.
Jedan od najpoznatijih svjetskih kirurga za rame, inače Francuz, kod ovakvih pitanja uporno ponavlja da on ne operira slike, već pacijenta. Pod time misli da ne samo kirurgija, već ortopedska medicina sa svim svojim sastavnicama, uključujući i fizioterapiju, može i treba liječiti smetnje koje ima pacijent, a ne promjene koje se vide na slikovnoj dijagnostici, u ovom slučaju MR-u.
Usporedba koja je bliska mojim pacijentima je običan žulj na peti. U koliko ga dobijete, prvo što ćete se pitati je što vas je nažuljalo. Obično je to cipela. Bila ona preuska, preširoka, prejako ili preslabo svezana, ili je na drugi način neadekvatna, uzrokovati će žulj koji vas boli. Kao u ovom slučaju, slike samoga žulja mogu ga detaljno opisati, ali ne mogu ukazati na to što je do njega dovelo, a ponajmanje što učiniti da se stanje olakša ili ukloni. Jer, odete li kod pedikera, on ukloni žulj, a vi nastavite hodati u cipeli koja vas je nažuljala, ništa nije učinjeno.
U konkretnom slučaju, radi se o kompleksnoj promjeni na vratnoj kralježnici koja uključuje deformaciju diska, same kralježnice i pripadajućih ligamenata, koja može biti djelomično uzrokovana traumom,a pojačana degenerativnim promjenama. Slike koje vidimo nije moguće terapijom ili operacijom promjeniti tako da one više liče na stanje prije ozljede ili prije 10-ak ili više godina. Ono što jest moguće je pregledati pacijenta, vidjeti u kojem su stanju ostali mišići, zglobovi i drugi dijelovi lokomotornog sustava i kroz stimulaciju kompenzacijskih mehanizama koje tijelo ima na pretek, smanjiti ili ukloniti bolove, te uspostaviti normalnu, ili barem zadovoljavajuću funkciju vratne kralježnice, a potom i tijela u cijelini.
Bavim se sportom, igram nogomet i golman sam. Pre mjesec dana sam u toku utakmice osjetio jak bol u donjem dijelu trbuha. U jednoj reakciji me je samo pecnulo i osjetio sam jaku bol i poslije nekoliko dana mi se spustilo na aducctor. Bio sam kod raznih doktora i rekli su mi da mi od donjih leđa se to pojavilo, jer imam neko malo pomaknuće ali da ne treba operacija već samo jačanje tog donjega leđnog dijela. A to na trbušnom zidu što me je zaboljelo nije kila,već samo nategnuće i da se spustilo na adductor!
E sad radim terapije struja,magnet,ultra…za trbušni zid i adductor! Rekli su mi da ne radim nikakve vježbe i jačanje,da se smirim i da će mi pomoći te terapije. Da li mogu raditi uz te terapije vježbe za leđa,donji dio trbuha i adductor? Da li je dobro za mene plivanje?
Oštećenja mišića zahtjevaju relativni mir tijekom prvog dijela cijeljenja. Naime, mišićno tkivo je meko, te i manja tenzija, odnosno kontrakcija, mogu povećati ozljedu kroz povećanje napetosti. Dalje, valja imati na umu da smanjenje bolova nije znak i dovoljnog cijeljenja mišićnog oštećenja, što je i glavni uzrok ponovnih mišićnih ruptura. Naročito u nogometaša, posebice u predjelu prepone u trbušnog zida.
Iako se struka ne slaže u tome koliko dugo treba mišiću da zacijeli, te je kontrolni ultrazvučni pregled više orijentacija u tom procesu, a manje objektivni znak koji garantira vidljiv završetak cijeljenja, savjeti liječnika i fizioterapeuta o tome kada je dobro nastaviti i sa kojom fizičkom aktivnošću poslije distenzije mišića stvar je osobnog iskustva.
U Scipionu slijedimo protokol u kojemu je mirovanje važno prva tri tjedna poslije ozljede. Potom, ako su simptomi nestali, nastavljamo sa postupnim vraćanjem u puno trenažno opterećenje.
U vašem slučaju, vježbe za leđa neophodno izazivaju snažnu kontrakciju trbušnih mišića, pa nisu preporučive u prvom dijelu oporavka. Zato vožnja statičkog bicikla bez opterećenja uz izometričke vježbe za donje ekstremitete u bezbolnoj zoni može potaknuti oporavak.
Molila bi Vas mišljenje.
Zateže me prepona tj. aduktor. Znaju me obije strane zatezat, ali više desna. Samo jedno područje zateže i osjetim napetost. Nisam istegla ništa niti sam imala ozljedu. Istežem se lagano, ali to uopće ne pomaže. Dosta sam aktivna, trčim, vježbam, radim vježbe snage za noge i trbuh ali taj mišić zna bit jako napet. Vise ne znam sto napraviti.
Četiri su najčešća uzroka bolnosti prepona kod fizički aktivnih ljudi- ozljeda mišića (istegnuće, ili parcijalna ruptura), sindrom prenaprezanja tetiva preponskih mišića (tendinoza, entezopatija, u zavisnosti je li proces u samoj tetivi ili na njenom hvatištu za kost), preponska hernija (ili kolokvijalno kila), te impingement kuka ili artroza.
Iz ovog kratkog opisa simptoma moguće je tek zaključiti da se ne radi o ozljedi mišića, jer ona ima jasan i nagao početak, obično pri iznenadnom pokretu ili padu, što ovdje nije slučaj.
Moguće je da je riječ o stanju na tetivi ili njenom hvatištu, no očekivao bih da nešto smanjena fizička aktivnost i uporno istezanje budu od pomoći.
Preponska hernija (ili kila) ne mora se vidjeti kao izbočina. Već i manja slabost trbušne stijenke može uzrokovati bolove kod intenzivnije fizičke aktivnosti. Ona često dolazi i sa bolovima pri kihanju i kašljanju.
Impingement kuka je stanje u kojemu poradi specifične anatomije dolazi do ograničenja nekih kretnji, te razvoja bolova, koji su locirani poglavito u preponskoj regiji.
Koja je od ovih diojagnoza točna u konkretnom slučaju, može se utvrditi tek detaljnim pregledom, a terapija se radikalno razlikuje za svaku od njih. Najkraći pu do dijagnoze vodi preko običnog RTG snimanja zdjelice s kukovima, potom fizikalnog pregleda, te eventualno, ako iskusan ortoped ili fizioterapeut to zatraže i ultrazvučni pregled ili MRI.
Kao i uvijek, ne preporučam da se dijagnosticirate sami, ili liječite uputama sa interneta, ili od dobronamjernih, ali nestručnih poznanika. Nije rijetkost da takvi postupci odgode odgovarajuće liječenje, a time ga i produže, nekada i znatno.
“Imam 28 godina. Godinu dana trenirala sam cross fit (prije toga bila sam anoreksična i sport me izvukao iz tog problema). Uz to dodajem da imam i hormonalne poremećaje uzrokovane mršavljenjem. U drugom mjesecu ove godine odselila sam se radi posla. Tjednima nisam spavala i pretjerano se stresirala dok nisam počela osjećati užasne bolove u koljenima i nogama. Za to vrijeme uopće nisam trenirala, mišići su oslabili a ja sam se udebljala.
Dva najbolja ortopeda rekli su da se radi o minimalnoj hondromalaciji patele ali ja osjećam užasne bolove. Prvih mjesec dana nisam mogla niti hodati. Mislim da je riječ i o tendinozi. Doktori preporučaju plivanje (koje pomaže) i biciklizam (prilikom bicikliranja jako mi se stisnu kvadricepsi što dodatno stisne koljeno i mislim da to nema smisla).
Imate li kakav program u sklopu koga prvo relaksiram tkiva i koljeno a zatim sustavno upražnjavam vježbe da mišići preuzmu funkciju zgloba?”
Iako bez odgovarajućeg pregleda ne mogu sa sigurnošću tvrditi, postoji vjerojatnost da se kod vas radi o tzv. centralnoj sentitizaciji. Prevedeno, vaše tijelo, bolje rečeno centralni nervni sustav interpretira uobičajene senzoričke inpute tipa zatezanja, krutosti, manje bolnosti kao izrazitu bol. Da odmah razjasnim, problem NIJE u vašoj glavi u smislu čisto psihološkog problema subjektivne interpretacije. Proces je sličan alergiji, unutar koje tijelo na benigni podražaj reagira izrazito jakom imunom reakcijom. Tako je lako moguće da vaš „sustav upozorenja“ reagira sa izrazitom boli kod vrlo malih podražaja. Ako je tako , tada program vježbi sa vrlo, vrlo postupnim povećanjem opterećenja bi mogao biti od pomoći. Za početak, vožnja bicikla BEZ ili tek sa minimalnim opterećenjem kroz 15-25 minuta, sa dugim i neintenzivnim istezanjem, svaki drugi dan. Kasnije kombinacija sa hodanjem na traci ili u prirodi. Ako vidite da ovaj postupak ne pomaže, potražite fizioterapeuta sa iskustvom u terapiji centralne sentitizacije.
Pred 4 godine ozljedio sam koljeno (ruptura prednjeg križnog ligamenta) i pred cca mjesec dana sam ga ponovno ozljedio i došlo je do rupture stražnjeg roga medijalnog meniskusa.
Zanimalo bi me je li mi jedino rješenje operativni zahvat na koljenu budući da je sada nestabilnije nego prije ili je moguće poboljšati stanje nekakvom fizikalnom terapijom?
Prednji križni ligament iznimno je važan dio sustava stabilizacije koljena. Bez njega, prilikom kretanja dolazi do mikronestabilnosti koja kroz vrijeme može uzrokovati degradaciju hrskavice i pojavu artroze. Intenzivnije fizičke aktivnosti, ili nagle kretnje pod opterećenjem uzrokuju jasne epzode nestabilnosti, koje imaju potencijal oštetiti meniskuse.
U konkretnom slučaju izraz „koljeno mi je nestabilnije nego prije“ ukazuje na pravi problem. Oštećenje meniskusa samo je njegov simptom. U tom smislu, moguće je pokušati učiniti fizioterapiju sa ciljem uklanjanja bolnosti. U zavisnosti od cijelog niza faktora, ona može biti vrlo uspješna. U slučaju njenog neuspjeha, moguće je učiniti i samo artroskopiju unutar koje bi se odstranio ozlijeđeni dio meniska i tako smanjila bolnost. No osnovni problem nestabilnosti koljena ostao bi netaknut, kao i rizik od budućih sličnih ozljeda.
Dva su moguća pristupa sanaciji simptoma nestabilnog koljena. Prvi je konzervativni. On uključuje listu sportskih i fizičkih aktivnosti koje treba izbjegavati u kombinaciji sa redovitim vježbanjem kojemu je za cilj barem djelomično kompenzirati mišićnom snagom nedostajuću ligamentarnu stabilizaciju. Dobra je strana ovog pristupa izbjegavanje operacije i duge rehabilitacije. Loša je život sa značajnim ograničenjima.
Drugi je operativni zahvat rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta. Sama operacija danas je rutinski zahvat, ali oporavak od nje traje i do godine dana. Dobra strana operacije je život bez ograničenja u konačnici. Loša je duga rehabilitacija i moguće komplikacije (danas vrlo rijetke), kao i kod svakog kirurškog pristupa.
Prije 10 godina sam sa skija pao i koljeno sam povrijedio i od tad mi koljeno uvjek iskače (čašica). Uvjek sam imao probleme ako nezgodno stanem iskoči i nakon toliko vremena me je počelo boljeti i upalilo se koljeno i vodu imam u koljenu. Doktor na Hitnoj mi je gledao sa ultrazvuk. E sad me zanima šta moram da radim i je li normalno da mi koljeno iskače uvjek. Unaprijed vam se zahvaljujem.
Opis simptoma ukazuje na luksabilnu (nestabilnu) patelu. Povijest bolesti dalje govori kako je trauma inicijalni uzrok te nestabilnosti. Sadašnje stanje, karakterizirano otokom i bolovima, govori kako je došlo do oštećenja drugih tkiva koljena (vjerojatno hrskavice).
Naime, kod kroničnih nestabilnosti bilo kojeg zgloba (u ovom slučaju koljena, a specifično čašice ili patele), s vremenom dolazi do oštećenja ostalih dijelova zgloba, sa reaktivnim promjenama, naročito kosti, a sve u pokušaju tijela da smanji nestabilnost. Sve to postupno, a nekada i vrlo brzo, pokreće degenerativne promjene koje vode do artroze, koja se vrlo teško liječi. Upravo poradi toga, nestabilnosti zgloba, koje se ne smiruju po upornoj fizioterapiji (napose vježbama), treba kirurški stabilizirati kada god je to moguće.
U zavisnosti od stanja zgloba i patele moguće je stabilizirati patelu tzv. plastikom MPFL, odnosno ponovnom uspostavom ligamentarne stabilnosti. Ovaj zahvat, kada ga izvodi iskusan kirurg, u pravilu donosi sanaciju ovakvih nestabilnosti, sa samanjenim rizikom od daljnjeg razvoja osteodegenerativnih promjena.
Postoperativni oporavak je relativno dug i važno je da ga vodi iskusan fizioterapeut.
U koliko je došlo do značajnijeg oštećenja zglobne hrskavice, ili drugih struktura koljena, tada spomenuti zahvat možda nije moguće učiniti, ili je potreban opsežniji i kompleksniji kirurški pristup. Sve detalje u tom smislu treba raspraviti sa kirurgom, a poslije učinjene magnetske rezonance, koja bi trebala pokazati detaljnije u kojem je stanju koljeno.
Pozdrav,
Prije dva dana kćer mi je udario auto, pri čemu je dobila ozljedu napuknuća čašice na koljenu.
Jučer je urađena operacija.
Molim vas za mišljenje što treba dalje da radimo da bi imala što manje posljedice?
Fraktura patele, odnosno puknuće čašice koljena ozbiljna je ozljeda, kojoj je potrebno vrijeme i strpljenje da bi potpuno zacijelila.
U prvoj je fazi najvažnije slijediti upute kirurga i biti u imobilizaciji onoliko koliko je potrebno, a to je najčešće između 4 i 8 tjedana. U koliko tip operacije dozvoljava, fizioterapija može krenuti odmah po skidanju šavova sa ciljem održanja snage mišića i stimulacije cijeljenja. Po skidanju imobilizacije i dozvoli kirurga za opterećenje koljena, započinje intenzivni dio oporavka sa ciljem uspostave pune funkcije koljena.
Najčešći problemi s kojima se susrećemo tijekom postoperativnog oporavka su otežano pregibanje koljena, bolnost pri pokretanju i uporno oticanje. Valja razumjeti da čim je pukla kost, istovremeno je pukla i hrskavica koja je na njoj. U pravilu kost zarasta brže od hrskavice, te tom problemu treba posvetiti posebnu pažnju u rehabilitaciji. Osim toga, sama trauma dovodi i do oštećenja drugih struktura koljena, koje nije potrebno kirurški liječiti, ali je nužno na njih obratiti pažnju postoperativno. U svakom slučaju, vodstvo i savjeti iskusnog fizioterapeuta bili bi od velike pomoći.
“Imam 50 godina zdravstveni sam djelatnik, imam dugogodišnji proces na desnom koljenu u smislu artroze femoro-patelarnog zgloba i artroze unutrašnjih zglobnih tijela 2. stupnja. Na nedavnom MR koljena imam nalaz rupture prednjeg križnog ligamenta za koji držim da je rezultat povrede od prije 30 godina.Bavio sam se rekreativno raznim sportovima ,zadnjih 8 godina igram tenis. Čitao sam vaše savjete u svezi jačanja muskulature natkoljenice.Kod liječnika nemam podršku za daljnje igranje tenisa, rekreativno.Moje pitanje je mogu li ojačati mišiće i stabilizirati koljeno do te mjere kako bih mogao nastaviti igrati lagano ili je to nemoguće.”
Općenito, kod već prisutne artroze koljena, nagla ubrzanja, usporavanja i promjene pravca kretanja, a naročito u situaciji prednje nestabilnosti, rizici za dodatno oštećenje hrskavice i daljnjim pogoršanjem stanja su veliki. To je razlog zašto u struci ne volimo kada pacijenti sa artrozom igraju tenis.
No, u mojoj ambulanti mnogo je pacijenata poput vas. Njima određeni sport kojim se bave sa osobitom strašću predstavlja važan dio ukupne kvalitete života i bez njega se osjećaju loše. Neki od njih spremni su prihvatiti rizik brže progresije svojih degenerativnih oboljenja, u zamjenu za mogućnost da se i dalje bave aktivnošću koja ih usrećuje. Ako ste vi jedan od takvih, slijedi nekoliko savjeta za smanjenje ukupnog stresa na koljeno i njegovu hrskavicu:
Pronađite u svojoj okolini iskusnog sportskog fizioterapeuta koji će vas voditi, određivati nivo opterćenja u treningu, dati vam program vježbi, privoliti vas da se povremeno odmorite, te procijeniti potrebu za fizioterapijom. Preferirajte parove umjesto singla, jer su opterećenja na koljeno manja. Redoviti aerobni trening niskog intenziteta (statička bicikla,orbitrec), te redovito istezanje trebali bi postati vaši najbolji prijatelji. Nekoliko dana potpunog odmora svaki mjesec moraju postati rutina.
Nalaz MR desnog skočnog zgloba: kronična,minimalna tendinoza proksimalnog,parcijalno obuhvaćenog dijela Ahilove tetive. Intraaltikuralni izljev i kolekcije tekućine uz lateralni maleolus, minimalna u burzi Ahilove tetive praćene tenosinovitisom tetive dugog peronealnog mišića ,zadebljanje plantarne fascije,celulitis mekotkivnih struktura.
Pored višemjesečnih fizikalnih vježbi i banjskog liječenja, bol je isti,pečenje u podrucju Ahilove tetive i u stanju mirovanja, a najgore je ujutro iz kreveta stati na noge. Odrađena i terapija udarnim valom. Molim Vas da mi odgovorite u kom pravcu da ide moje liječenje,šta mi predlažete,preporučuju li se masaže ,s obzirom da je tetiva upaljena,Lp
Nalaz magneta govori o „upali svega“, od ahilove tetive i plantarne fascije, preko još nekih tetiva na stopalu, pa do iritacije skočnog zgloba (gležnja). Kod takvog stanja klasična fizioterapija i udarni valovi nisu od pomoći. Uz dužan oprez, jer nisam učinio odgovarajući pregled, moguće je interpretirati ovaj nalaz kao „umorno stopalo“, odnosno stopalo koje je tijekom dužeg vremena opterećeno više od njegove sposobnosti za oporavak.
Je li u konkretnom slučaju riječ o prevelikoj tjelesnoj masi, poslu koji je dominantno stojeći ili hodajući, ili o kombinaciji ovih faktora, uz dodatak premale fizičke aktivnosti i istezanja, manje je važno. Važno je razumjeti da masaže neće biti od pomoći. Neki zahvati iz domena manualne medicine poput mobilizacijskih tehnika za zglobove, fascijalnih mobilizacija ili manipulacija, ili suhe punkcije mogu malo pomoći, ali rješenje vaših problema je u odgovarajućoj fizičkoj aktivnosti, koju će propisati fizioterapeut po pregledu, a ona uključuje aerobno vježbanje (vožnju statičkog bicikla ili orbitreka), vježbe snaženja mišića donjeg dijela leđa i nogu (jer ako su slabi, sav se teret prenosi na ahilovu tetivu), te intenzivno i pravilno istezanje.
Redukcija tjelesne težine, ako je prevelika, od velike je važnosti u ovakvom nalazu. Kako je metabolizam tetive spor, tako je u procesu liječenja upornost pacijenta važna koliko i stručnost fizioterapeuta koji ga vodi.
U podužem pismu jedna naša čitateljica opisuje probleme sa svojom kroničnom križoboljom. Ona je fizički vrlo aktivna, odlazi na grupno vođene treninge visokog intentziteta, koje što želi činiti i dalje. Na MR snimkama vide se manje degenerativne promjene, te pita može li joj se na osnovu snimaka sastaviti program vježbi koje bi radila, a da ne mora dolaziti na pregled. Inače živi u Zagrebu.
Postoje stvari koje se niti uz najbolju volju ne mogu riješiti putem mobilne aplikacije ili maila. Jedna od njih je dijagnostika u muskuloskeletalnoj medicini, a druga je terapija. Možda će ta opcija postojati u nekoj neodređenoj budućnosti, ali danas ona još nije tu.
Zamislite da prilikom šetnje osjetite bol u lijevoj peti. Izujete se i vidite žulj. Prvo što ćete se zapitati jest što vas je nažuljalo? Uobičajeni uzročnici su: preuska cipela, preširoka cipela, prejako/preslabo zavezane vezice, loša čarapa…. Isti mentalni proces u glavi je ortopeda ili fizioterapeuta prilikom postavljanja dijagnoze. U ovom slučaju, MR snimke ukazuju na to gdje je „žulj“, odnosno mjesto bolnosti. Slično kao što bi i obična fotografija samog žulja na peti ukazivala na njegovu lokaciju i veličinu, tako i MR pokazuje mjesto i veličinu patološke promjene. No, kao što niti fotografija žulja ne pokazuje stanje na cipeli, tako ni MR ne može ukazati na moguće uzroke tih promjena. Naime, degenerativne i posljedično upalne promjene na lumbalnoj kralježnici u većini slučajeva su rezultat kumulativnih, dakle, postupnih oštećenja, a kao rezultat preopterećenja. Najčešći krivci su poremećaji pokretljivosti grudne kralježnice, kukova, donjih ekstremiteta (krutost, skraćeni mišići, ograničena pokretljivost), potom lokalizirane ili opće mišićne slabosti, pa potom preobimna ili loše usmjerena fiziča aktivnost itd… Niti jedno od tih stanja nije moguće iščitati iz nalaza MR-a ili druge slikovne dijagnostike. Za to je potreban odgovarajući i detaljni pregled, isto tako detaljna povijest bolesti, u konkretnom slučaju i dijagnostika trenažnog procesa, a potom i individualna terapija skrojena za sanciju uočenih nedostataka.
Pregledavanjem web stranica, u potrazi za informacijama o ozljedama ahilove tetive, naišao sam na Vaš članak…
https://burza.com.hr/portal/lazna-upala-ahilove-tetive/10733
Naime, upravo ovako opisane simptome imam (bol u hvatištu ahilove za petu) i jasno bez ikakvog “krckanja” ili zadebljanja tetive.
Inače bavim se rekreativno trčanjem (više trail nego cesta), a bol se počela javljati negdje u svibnju, da bih krajem lipnja prekinuo bilo kakav trening i otišao na fizikalnu terapiju + mirovanje tokom cijelog ljeta (samo lagano plivanje i kupanje). Nakon svega ne vidim nikakvo poboljšanje, zadnjih mjesec dana ponovo trčim 2 puta tjedno (ne previše, cca 5-6km po treningu) i bol je uvijek prisutna, ali ništa više od perioda bez treninga. Dugoročan plan je početi sa jačim treninzima i pripremama za utrke ultra distanci preko 50km.
Vaš članak mi nekako budi nadu da sam otkrio bit problema, samo ne znam kako ga riješiti.
Na posljednjem stručnom seminaru iz primjenjene ili „funkcionalne“ anatomije, jedan od najvećih europskih autoriteta na tom području, a na pitanje do kuda se proteže ahilova tetiva, mrtvo hladno je dogovorio: „Ako mislite na desnu ahilovu tetivu, onda ona počinje u bližoj okolici lijevog ramena“.
U ovoj kolumni nemamo dovoljno vremena za detaljno objašnjenje ove izjave. Dovoljno je reći da se sile proizvedene kod trčanja djelomično prostiru cijelim putem od mišića leđa, preko kukova u donji ekstremitet putem isprepletenih vezivnih struktura. To znači da, principijelno, problem u leđima može biti osnovni uzrok i bolova u ahilovoj tetivi, kao i obrnuto. No valja razumjeti da je velika razlika između „može biti“ i „stvarno je“. Prvo je pitanje prije pregleda, a drugo je tvrdnja poslije pregleda i eventualno potrebne dijagnostike.
Svi moji tekstovi nisu zamjena za odgovarajući pregled i terapiju, već inspiracija i poticaj da na istu odete.
Zanima me Vaše mišljenje.
Rdg cervikalne kralježnice pokazuje u nivou C4/5 i C5/6 u projekciji prednjeg longitudinalnog ligamenta kalcifikati degenerativnog karaktera.
Rdg torakalni kralježnice politopno su vidljivi incipijentni ventralni spondilofiti.
I lumbalni dio nije dobar.
Što mi sugerirate za terapiju?
Opisi snimaka kralježnice u ovom slučaju pokazuju umjerene degenerativne promjene na opisanim segmentima, koje mogu biti uobičajene za osobu srednje životne dobi. Niti jedna degenerativna promjena nije „dobra“, već predstavlja posljedicu starenja i životnog stila, baš kao i bore na licu.
Isto tako, po opisu degenerativnih promjena koje vidimo na RTG snimkama nije moguće reći ima li pacijent smetnje i kakve, kao što samo po toj informaciji nije smisleno određivati terapiju, jer se same promjene ne može „liječiti“ ili na drugi način na njih utjecati. Na kraju, valja imati na umu da su opisi snimaka koje čini radiolog, upravo to- opisi razlika vaših snimaka u odnosu na zamišljenu idealnu sliku, kakvu rijetko tko ima poslije 20-ih godina života. Interpretaciju tih opisa uobičajeno bi trebao učiniti ortoped, fizijatar i/ili iskusan fizioterapeut, a po detaljnom fizikalnom pregledu.
Taj bi pregled trebao donjeti informaciju o funkciji vaše kralježnice (pokretljivost, eventualni bolovi pri specifičnim testovima, mišićna snaga i aktivacija, stanje kukova i ramena, detaljna povijest bolesti sa frekvencijom i tipom pojave smetnji). Sve to se potom stavlja u kontekst vaših dnevnih aktivnosti, uključivo i fizičkih, ako ih ima, da bi završilo procjenom sadašnjeg stanja i preporukom za postupke za njegovo poboljšanje, Ti postupci mogu uključivati fizioterapiju, promjenu nekih životnih navika, odgovarajuću fizičku aktivnost ili njihovu kombinaciju.
Ukratko, degenerativni procesi kombinacija su genetske predispozicije i životnog stila. I dok na gene ne možemo utjecati (još uvijek), naše vlastite navike jedine su u našim rukama, pa je i njihova promjena često u fokusu konzervativnog liječenja.
Na magnetu su mi pronašli rupturu prednjeg križnog ligamenta. Ortoped kod kojega sam bio po mišljenje kaže da bi trebela operacija i stavljanje novog ligamenta (od tetiva). Mene to koljeno boli samo kada duže čučim ili klečim.
Čitao sam u jednom vašem članku da se ne mora uvijek operirati kada pukne taj ligament. Što mi savjetujete?
Pacijente sa rupturom prednjeg križnog ligamenta dijelimo u dvije velike skupine po dobi. U prvoj su mladi ljudi do 30g., kod kojih savjetujemo operaciju, bez obzira na njihovo trenutno stanje. Naime, dugotrajna nestabilnost koljena koja je rezultat nedostatka ovog važnog ligamenta, gotovo neminovno vodi u degenerativne promjene, a ako se one pojave vrlo rano u životu, njihove posljedice mogu biti takve da je liječenje teško, zahtjeva višestruke operativne zahvate i dugotrajnu rehabilitaciju. U drugoj su pacijenti od 40g. na dalje, kod kojih nije najvažnije pitanje imaju li ligament, nego da li imaju epizode nestabilnosti u svakodnevnim ili sportskim aktivnostima. Takvo stanje nazivamo manifestna nestabilnost, a oni koji ju imaju znaju da im ona značajno smanjuje kvalitetu života, te je kod njih operacija preporučljiva. Ako takve, manifestne, nestabilnosti nema, moguće je posve normalno živjeti i bez kirurškog zahvata, uz odgovarajuće vježbanje. Pacijenti od 30-40 godina života predmet su individualnog pristupa, te se odluka donosi od slučaja do slučaja, a važna informacija u donošenju te odluke je i kojim se sportom pacijent bavi. Ako on uključuje nagle promjene pravca kretanja u punoj brzini, ili je posrijedi kontaktna igra (nogomet, skijanje, košarka, tenis…) operativna stabilizacija bila bi preporučljiva.
I sam sam ostao bez prednjeg križnog tijekom jedne malonogometne utakmice kada sam imao 37 godina. Kako bez nogometa mogu, a zadovoljavajuća fizička aktivnost obuhvaća trčanje i teretanu, nisam operiran, redovito vježbam i do danas nemam značajnijih smetnji na tom koljenu. Da je nogomet moja strast, bez koje ne mogu, sudbina bi bila drugačija.
Jedan od mojih, sada pokojnih, učitelja, uobičavao je reći da ljudsko tijelo ima garantni rok do 30-te, a uporabni do 40-te. Sve poslije, po njemu, je bonus.
Ta njegova izjava, koju je običavao govoriti pacijentima i studentima, u svrhu podizanja svijesti obiju populacija za brigu o prevenciji degenerativnih bolesti lokomotornog sustava, često pogađa baš u srž problema.
Evolucijski, ovakva tvrdnja posve je točna. Tek napretkom medicine (posebno cjepiva i antibiotika), higijene i dostupnosti hrane, ljudski se vijek produžio do današnjih (očekivanih) osam decenija. Ono što se nije promjenilo jest naše genetsko nasljeđe i mogućnosti našeg metabolizma da se nosi sa akumuliranjem sitnih oštećenja na sustavu za pokretanje, a potom i posljedicama takvih oštećenja. Artroze, spondiloze i ostale „oze“, te njihov utjecaj na našu svakodnevicu kroz bolove ili ograničenu funkciju, samo je konačni rezultat takvih oštećenja.
Kod jednog dijela pacijenata koji dolaze po pomoć poradi akutiziranog stanja koje u podlozi ima degenerativne promjene (križobolje i vratobolje najčešće, ali smetnje koljena, kuka, gležnja, ramena…) pravo pitanje nije zašto se bolnost pojavila baš sada, već zašto bolova nije bilo sve do sada. Tako postavljena projekcija omogućuje nama u struci da vidimo koliko je velika mogućnost tijela da kompenzira fizički stres nakupljan godinama, a pacijentima otvara prostor za razmišljanje o tome kako se ponašaju prema svom tijelu, koliko ulažu u njega (vremena, ne novaca), da li kontroliraju prehranu i jesu li redovito fizički aktivni? Jer upravo su to glavne poluge u prevencije smetnji od degenerativnih promjena, kojima smo svi podložni, oni sretniji nešto manje, svi mi ostali malo više.
U tom smislu, potreba za redovitom fizičkom aktivnošću, prilagođenom godinama, stanju organizma, te nekim osobnim preferencama samo se povećava s godinama, a ne smanjuje, kako sa ciljem smanjenja trenutnih simptoma, ali i očuvanja fleksibilnosti, izdržljivosti, snage i periferne cirkulacije. Jer nivo pokretljivosti u direktnoj je korelaciji sa kvalitetom života u svim dobnim skupinama.
„Na terminu malog nogometa nezgodno sam stao,i odmah osjetio blago puknuće u lijevom koljenu.Bol je trenutna bila jaka,za koji minut uspio sam ustati na noge al hramući. Sutradan sam teško mogao na lijevu nogu i otok se pojavio oko koljena i iznad koljena. Za 5 dana otok je manji. Poslije 15 dana otoka opet ima,nemam boli pri kretanju mada nije ko desna noga. Dali se voda ako postoji u koljenu može samo povući ili moram ići na vađenje vode. Probao sam razne narodne medicine al najbolje pomaze led i naveče folija do jutra.“
Otok bilo kojeg zgloba može biti dvojak. Jedan je nagli otok poslije jače distorzije ili udarca. On se sastoji dominantno od krvi koja ispuni prostor zgloba, a tamo dođe poradi ozljede krvne žile. Nakon 2 dana od ozljede vrlo je preporučljivo punktirati takav zglob (pomoću igle i šprice ukloniti najveću moguću količinu krvi iz koljena), jer se krv iz zgloba resorbira izrazito sporo, a dodatno može loše utjecati i na hrskavicu.
Drugi tip otoka nastaje više sati do dva dana nakon manjih distorzija, ili bez jasnog povoda. U koliko punktiramo takav zglob, dobiti ćemo žućkastu tekućinu bez krvi. Takav otok besmisleno je punktirati, ili ponovo punktirati, jer će se ponovo stvoriti vrlo brzo, u roku nekoliko sati. On u pravilu predstavlja obrambenu reakciju. Naime, ako postoji oštećenje hrskavice (ili vjerojatno meniskusa u ovom slučaju), tijelo će pokušati stvaranjem otoka smanjiti trenje između oštećenih dijelova na način da između njih uloži tekućinu. U takvim slučajevima, dobra dijagnoza je pola posla, a razumjevanje pacijenta o uzrocima njegovih problema druga polovica, jer svi kasniji postupci u fizioterapiji i vježbanju zahtjevaju neko vrijeme i nešto strpljenja. Tako u slučaju oštećenja hrskavice, koje nije dovoljno veliko za operativni zahvat, moguće je „desenzibilizirati“ zglob kroz individualni kinezioterapijski program i u razumnom roku ga pripremiti za sportske aktivnosti.
Ja imam trenutno smrznuto rame od nesreće koja se dogodila prije 1 mj, imala sam i pojas 1 mjesec. Znači ruka mi se nije mrdala nikuda.
Koje kreme da koristim da bi mi zagrijalo rame jer kad vježbam dobro je, a kada se ohladi bolove trpim??!
Krutost ramena nakon trauma i imobilizacije nije rijedak fenomen. Kao najpokretljiviji zglob u tijelu, svako ograničenje kretnji u njemu jasno je vidljivo i smeta u svakodnevnim aktivnostima. Posebno izraženu krutost, koja je praćena bolovima, naročito u mirovanju, prilikom noćnog počinka ili poslije vježbanja zovemo i smrznuto rame.
Kao i „obično“ smrznuto rame i posttraumatska verzija karakterizirana je upalom ovojnice ramenog zgloba, koja je uzok boli, kao i stvaranjem ožiljkastog tkiva, što ograničeva kretnje. Uzrok je u ovom slučaju truma (udarac, distorzija, lom kosti, operacija, pa čak, iako vrlo rijetko i injekcija).
Dugo je pravilo u struci bilo da je razgibavanje, naročito sa pomagalima poput štapa, zajedno sa prilično bolnim istezanjem od strane fizioterapeuta glavna terapija. Relativno nedavno, velika nizozemska studija, koja je poslije bila replicirana, pokazala je da takvo liječenje produžuje trajanje samog oboljenja za 60-100%. Iz svoje prakse vidim da ta saznanja još nisu našla put u standarde liječenja smrznutog ramena. U tom smislu još uvijek su dominantni savjeti da pacijent samostalno vježba najagresivnije što može podnjeti, a posljedičnu bol smanjuje lijekovima, kremama ili ledom. Takve postupke može se smatrati zastarjelima, te iako se čine logičnima, donose samo štetu.
Moderni pristup zasniva se na kontroli bolova (različitim postupcima iz domene konzervativne ortopedije i fizioterapije), manipulacijama mekim tkivima u svrhu smanjenja globalne tenzije u okolini ramena, te vježbanju isključivo ispod razine boli. U tom postupku važno je vodstvo i kontrola fizioterapeuta, kao i razumjevanje pacijenta u prirodi problema, te vremenu koje je potrebno fiziološkim procesima da dovedu do potpune sanacije krutosti.
“Pozdrav, ja sam profesionalni fudbaler. Igram u Aziji. Već četiri meseca vučem povredu prepona koja prelazi u donji stomak. Generalno ne znam od čega je počeo bol, niti šta moze da bude uzrok. Znam samo da mi je veliki problem da udjem u duel 100%, kao i u sprint. Dosta manje agresivnosti imam i verujem da je sve razlog ta povreda.
Ovde nisu pristalice da idem na ultrazvuk, jer se vode time da se nista nece videti, isto tako radim vezbe pred svaki trening za zagrevanje prepona i primicače. Pijem tablete protiv bolova pred svaku utakmicu i onda mi bude generalno bolje naredna dva dana, i opet iznova. Zanima me šta je najpametnije uraditi, inace sam iz Srbije i razmišljam da odem da operišem prepone ako je potrebno. Jer ovde ne bih nikada dozvolio da oni to urade. Bio bih zahvalan na nekome od saveta. “
Točan uzrok kronične bolne prepone nije uvijek moguće utvrditi sa 100%-tnom sigurnošću. Zato je suradnja ortopeda, fizioterapeuta i abdominalnog kirurga od velike važnosti. Naime, u nogometaša vrlo se rijetko vidi klasična ingvinalna hernija, što znači krajnje popoštanje trbušnog zida i prolaps sadržaja trbušne stijenke. Bolovi znaju biti uzrokovani slabošću te iste stijenke, koja potom uzrokuje bolnosti pri intenzivnom naporu. U takvih slučajeva (najčešćih u nogometu), slabost nije moguće dokazati fizikalnim pregledom, ultrazvukom ili magnetskom rezonancom. Naprotiv, takva dijagnoza postavlja se nakon pregleda i dijagnoze ortopeda i nakon odgovarajuće fizioterapije. U koliko nema poboljšanja nakon 3 mjeseca uporne fizioterapije i fokusiranog vježbanja, a u koliko MR kukova nije ukazao na druge poremećaje biomehanike ili upalne procese na tetivama, vrijeme je za posjet abdominalnom kirurgu. U koliko su ispunjeni i drugi preduvijeti, on će pristupiti preoperativnoj pripremi, te procijeniti koji kirurški pristup je najbolji u konkretnom slučaju, a sa ciljem stabilizacije i učvrščivanja trbušne stijenke. Najčešća su dva pristupa- klasično šivanje tkiva po slojevima i ugradnja „mrežice“, svaki sa svojim prednostima i nedostatcima.
“Bavim se nogometom i problem trkačke potkoljenice imam već 3 godine. Bol osjećam na obje noge, na lijevoj intenzivnije. Tokom hodanja ne osjećam bol, ali čim počnem s nekim bržim kretanjem od hodanja nastaje problem. S njim se mučim već 3 godine i u tom periodu sam probao svakakve terapije. Masaže od strane fizioterapeuta, terapije udarnim valom, kiropraktičar, energetske terapije, terapije opuštanja tijela, led, blato, toplo-hladna voda, video analiza trčanja, movalis tablete, itd.. sve redom neuspješno.
Kada nastupi stanka između polusezona uzmem si odmor i nakon što ponovno počnu pripreme za sezonu u početku nemam bolova i onda se nakon nekog perioda oni ponovo pojave.
Ne znam više što pokušati i napraviti?”
Tzv. trkačka potkoljenica sindrom je prenaprezanja i predstavlja akumulaciju mikrooštećenja tkiva, koje tijelo nije u stanju sanirati u vremenu koje mu je na raspolaganju za oporavak. U konkretnom slučaju, lokalizacija bola i upala, a kao posljedica prenaprezanja je sa unutarnje strane potkoljenica. Mišić tibijalis posterior koji je centar ovog problema zadužen je za balans i održavanje stabilnosti zgloba pri trčanju.
Iz opisa simptoma vidljive su dvije činjenice. Prva je da lokalna terapija ne daje rezultate. Drugi je da se simptomi potpuno povlače poslije dužeg odmora. Ovo drugo posebno je važno jer govori da trajne promjene na tkivima nisu nastupile, usprkos dužini trajanja simptoma.
Kumulativni stres se može u ovom slučaju pokušati smanjiti na dva načina. Prvi podrazumjeva pregled sa ciljem procjene pokretljivosti svih zglobova na donjim ekstremitetima (kukova, koljena, gležnjeva), jer krutost jednog ili više njih direktno i značajno povećava stres na tibijalis, te potom fokusirano vježbanje sa ciljem uklanjanja te krutosti (iz našeg iskustva kuk i gležanj su najčešće u problemu). Drugi je promjena tehnike trčanja u suradnji sa atletskim trenerom specijaliziranim za sprint. Iako zvuči jednostavno, promjena načina na koji se trči u sprint ili mijenja pravac kretanja zahtjeva vrijeme i fokus, kao i stručno vodstvo.
U podužem pismu, jedan čitatelj iz susjedne države, a poslije artroskopije koljena i odstranjenja dijela oštećenog meniska, te detekcije omekšanja hrskavice na pojedinim dijelovima zgloba, opisuje svoje postoperativno stanje kao dobro, te pita:
Koje su NAJ tablete glukozamin sulfat (jer gledajući po Internetu ima ih u raznim kombinacijama..) ili nešto drugo?
Da li postoji određena hrana ili piće da ubrza/poboljša sadašnju situaciju?
Neke biljke, da li je istina da pomaže nevenova mast i biljka gavez?
Injekcije?
Na žalost, niti jedan aktivan sastojak koji se uzima putem tableta ili primjenjuje u obliku masti ili obloga nije dokazao svoju djelotvornost u smislu vidljive hrskavične regeneracije. Rijetke studije ukazuju na moguću redukciju bolova i otoka pri uzimanju određenih dietetskih suplemenata, ali i tada ne u svih pacijenata. Injekcije koje sadrže hijaluronsku kiselinu mogu se upotrijebiti, uz naglasak da ih zovemo i viskosuplementacijom. Direktno prevedeno- to je „ulje za podmazivanje“, koje nema utjecaj na hrskavičnu regeneraciju.
Postupak koji preporučamo u pacijenata sa početnom atrozom koljena je u početku snaženje mišića koji okružuju koljeno. Potom slijedi dugotrajna redovita fizička rekreacija kroz kompleksni program snage, aerobnog vježbanja i propriocepcije sa ukupno tri cilja:
-daljnje jačanje mišića
-poboljšanje metabolizma hrskavice kroz aerobno vježbanje
-stimulacija hrskavične adaptacije (koliko je to moguće) kroz postupno povećanje trenažnog opterećenja i propriocepciju.
Možemo reći da ovo nije liječenje u užem smislu riječi, već više profilaksa unutar koje nastojimo usporiti degenerativne procese i sačuvati punu funkciju koljena. Iskustvo nam pokazuje da je to moguće kod većine naših pacijenata sa početnom osteoartrozom koljena. No, upornost je najvažniji faktor, uz adekvatno vodstvo iskusnog fizioterapeuta.
Prije nekoliko godina bio sam kod Vas na terapiji za desno smrznuto rame. Poslije terapija i vježbanja bilo mi je dobro. Prije dva mjeseca ponovno me počelo boljeti isto rame. Da li to znači da se ono ponovo smrzava? Sjećam se da ste rekao da se rame smrzne samo jednom u životu.
Smrznuto je rame naziv za bolest koja predstavlja upalu ovojnice zgloba ramena, te ulaganje vezivnog (ožiljkastog) tkiva u nju. Konačni rezultat je bolnost i ograničenje kretnji. Neliječeno, ono u prosjeku traje oko godinu i pol do spontanog izlječenja. Krivo liječeno (najčešće agresivnim pokušajima razgibavanja) ono može trajati i više godina, jer takvi postupci produžuju upalu, ulaganje veziva i usporavaju njegovu sanaciju. Pravilnim liječenjem trajanje ove neugodne, ali benigne bolesti, može se u prosjeku skratiti na prosječno oko 6 mjeseci, što su statistički rezultati koje imamo u našoj ustanovi.
U pravilu, ako pacijent nema drugih bolesti, rame se smrzne (i odmrzne) samo jednom u životu. Jedina iznimka od ovog pravila su pacijenti sa dijabetesom (šećernom bolesti) kod kojih se rame može smrznuti više puta, ili se nikada do kraja ne odmrzne.
Druga mogućnost, u ovom slučaju, je da je rame postalo bolno poradi drugih razloga (problema sa vratnom kralježnicom, upale burze, oštećenja ili upala dubokih tetiva i drugih mogućih uzroka bolova i smetnji). Zbog toga je uputno učiniti detaljan pregled i prvo dijagnosticirati trenutno stanje, a potom ga i odgovarajuće liječiti.
Nedavno je pomoć zatražio jedan nogometaš, nekoliko dana nakon udarca u natkoljenicu, koji je zaradio na utakmici. Dva dana nakon ozljede, prednji mišić na natkoljenici je bio bolan, te malo otečen, kada je učinjena gruba masaža u klubu, koja se kolokvijalno naziva i „razbijanje hematoma“, da bi dan nakon toga otok natkoljenice bio još veći, te je potom uslijedila i punkcija hematoma.
Na pregledu u našoj ambulanti, ultrazvučno je vidljiva veća ruptura mišića, sa pratećim otokom. Uobičajeno ovakve ozljede traže nekoliko tjedana odmora od sportskih aktivnosti, uz odgovarajuću fizioterapiju.
No što je sa tehnikom „razbijanja hematoma“? Ta ideja je vrlo stara i u sportskoj je fizioterapiji od kada sama sportska fizioterapija i postoji. Logika iza takve terapije jest da lokalni hematom (krv koja se nalazi u tkivu, a kao rezultat ozljede krvne žile kod rupture ili kontuzije mišića) treba potaknuti da se proširi na što veće područje, kako bi se lakše resorbirao. To nastojanje ima podlogu u fiziologiji, te kada se radi na odgovarajući način, ima potencijala značajno skratiti ukupno trajanje liječenja i ubrzati povratak u sport. Problem je tajming i doza ili intenzitet takve „masaže“.
Da bi smo bili sigurni da je ozlijeđena krvna žila zacijelila potrebno je vrijeme, najmanje 48, a još bolje 72 sata od ozljede. Ako krvna žila nije zacijelila, bilo koja, a posebice gruba masaža može potaknuti ponovno krvarenje, povećanje hematoma, te pogoršanje ozljede, što se, vjerojatno, dogodilo u konkretnom slučaju.
Izrazito gruba masaža, čini dodatnu traumu na sva tkiva pod pritiskom, uz reaktivni otok, čak i kada on nije vidljiv golim okom. Tako traumatizirana tkiva u okolini hematoma SMANJENO resorbiraju hematom, naprosto stoga jer su i sama ozlijeđena i „zaokupljena“ vlastitim cijeljenjem.
Stimulacija delokalizacije posttraumatskog hematoma (njegovo širenje na veću površinu) kroz masažu i druge manualne tehnike radi se malim do umjerenim pritiskom kroz duže vremensko razdoblje. Tako učinjena terapija nema destruktivnu komponentu i direktno smanjuje vrijeme oporavka.
Prije otprilike pola godine dijagnosticirana mi je djelomična ruptura supraspinatusa. na MR-u te je nakon pregleda (Lovran i Matulji) preporučena artroskopija.
Odlučio sam to napraviti za nekih 2-3 mjeseca, ali me interesira da li je po vašem
stručnom mišljenju bolje čekati pasivno ili aktivno ( nekakve vježbe kod vas).
Povremeno imam dosta jaku bol. Moja starost/mladost je 73.
Prilikom odluke o načinu liječenja djelomičnih ruptura rotatorne manšete ramena (u ovom slučaju supraspinatusa) važni su nam odgovori na nekoliko pitanja. Koliko je velika ruptura, je li traumatska ili degenerativna, koja je dob pacijenta i koji su zahtjevi koje pacijent stavlja pred svoje rame (koliko je i kako fizički aktivan)?
U tom smislu, večinu parcijalnih ruptura traumatskog uzroka do 30 ili 40-te godine života nastojimo operativno sanirati, jer je alternativa život sa priličnim brojem fizičkih ograničenja, a i očekujemo daljnje širenje oštećenja u ramenu. Na žalost, tetive rotatorne manšete slabo ili nikako ne cijele same po sebi. Nakon te dobi, a naročito kada je riječ o degenerativnim rupturama (koje nastaju postupno, a kao rezultat uporabe sa slabom regeneracijom), procjenjujemo što je bolje u konkretnom slučaju.
Naime, degenerativno promjenjene tetive su krhke, te će kirurg imati problem reducirati rupturu ili je potpuno pokriti. Postoperativni oporavak je dug (minimalno 6 mjeseci) i zahtjeva potpunu predanost pacijenta. Zbog stanja na tetivama nije sigurno njihovo cijeljenje čak niti kada su idealno „zašivene“. Zbog svega toga iznimno je važno sprovesti odgovarajuću terapiju prije operacije sa ciljem smanjivanja bolova i uspostave najbolje moguće funkcije ramena u sadašnjem stanju. U koliko je stanje po terapiji zadovoljavajuće za pacijenta, tada će i kirurg imati dodatni kriterij za pitanje postoji li potreba za operacijom. U koliko stanje po terapiji nije u skladu sa zahtjevima pacijenta, tada je učinjena odlična priprema za kirurški zahvat, te je prognoza njegovog ishoda bolja.
Znači bavim se atletikom vec desetak godina, trenutno imam 20 godina. Ove godine sam operirao oba koljena. Imao sam artroskopiju zbog redukcije plice synovialis i redukcije spleta Hoffing masnog tkiva, dijagnoza: oboljela mjesta patelarni tendinitis i ACL, operacije su bile u ožujku i krajem svibnja.
Odradio sam fizikalnu terapiju i svakodnevno vježbam uz plan DNS stručnjaka iz Rijeke, ali i dalje imam bolove. Cilj mi je vratiti se što prije u trčanje zbog sportske stipendije. Savjet? Hvala!
Bol s prednje strane koljena u trkačkim i skakačkim disciplinama poseban je problem o kojem su napisani brojni znanstveni radovi i knjige. Naša struka nastoji proniknuti u uzroke takvih smetnji, koji nisu uvijek jednostavni i lokalizirani samo na koljenu.
Naime, bolnost u prednjem dijelu koljena u sportaša uvijek je rezultat prenaprezanja tkiva u susutavu za opružanje koljena. Razumijemo da je intenzivni trening u pravilu uzrok tog prenaprezanja. No isti trening neće uzrokovati i prenaprezanje kod svih sportaša. To će reći da inidividualne razlike u različitim aspektima forme i funkcije tijela mogu doprinjeti razvoju upale i bolova. Tako, osim stanja na samom koljenu, neke specifičnosti na kuku, stopalu i kralježnici mogu stvoriti okruženje u kojemu se stres od treninga ne distribuira ravnomjerno, već se fokusira na koljenu, uzrokujući bolnost.
Operacija je, vjerujem, sanirala lokalni problem. U ovom slučaju unutarnje nabore na zglobnoj čahuri i masni amortizacijski jastučić koji zovemo Hoffino tijelo. Moguće je da je je zaostala krutost kukova, promjenjena kinematika kralježnice ili neko drugo od mnogih mogućih stanja, koja sama po sebi ne bole, ali povećavaju stres kod trčanja. Također je moguće da postoperativni ožiljci, kako unutarnji, tako i vanjski, stimuliraju bolne receptore, te na taj način podržavaju bolnost.
Preporučam pregled iskusnog sportskog fizioterapeuta. On bi trebao biti u stanju procijeniti koje su od mogućih smetnji prisutne kod vas, savjetovati vam kako da ih sanirate, te tako uklonite bolnost.
Imam 33 godine. Prije nekih godinu i pol na treningu u teretani radeći čučanj i mrtvo dizanje sam osjetio bol u lijevoj strani leđa. Nakon nekoliko dana bol se nije povukla potpuno ali sam mislio da će kao i ostalo sve nestati i da ću moći ponovno trenirati. Međutim pri pokušaju treniranja, nakon vrlo kratkog vremena bol se vratila u potpunosti. Znači bol se isključivo pojavljuje u lijevoj strani leđa, nikad u desnoj i prisutna je više ili manje cijelo vrijeme evo već godinu i pol. Najčešće se bol javlja kod rotacije prema desno i naginjanja prema naprijed. Ne osjetim bol u kraljeznici nego samo u mišiću koji ne znam dal je istegnut ili je napet. Bio sam na nekoliko masaža i terapija, ali mi nitko nije objasnio uzrok bolova niti mi je u konačnici pomogao.
Većina križobolja prolazi spontano i bez liječenja unutar nekoliko dana do nekoliko tjedana od nastanka. Od onih koje ne prestanu, oko polovica će dobro reagirati na nespecifične terapije poput masaža, nekih fizioterapijskih procedura ili manualnih/manipulativnih tehnika. U koliko se to ne dogodi, vrijeme je za dijagnostiku. Ona započinje sa pregledom liječnika specijaliste ortopeda, subspecijaliste vertebrologa ili neurokirurga, a iznimno ga može učiniti i vrlo iskusan fizioterapeut. Cilj tog pregleda je postavljanje radne dijagnoze ili hipoteze, koja je temelj za daljnju dijagnostiku. Po vašem opisu simptoma, razumno je pretpostaviti da se kod vas radi o deformaciji diska, koja vrši pritisak na okolna meka tkiva. Kako ta deformacija može biti usmjerena više u lijevo ili u desno, tako i smetnje mogu biti lokalizirane samo na jednoj strani leđa. Ako deformacija nije velika, onda je simptom obrambeni spazam mišića.
U koliko je ova pretpostavka točna, a treba ju potvrditi na pregledu, slijedi preporuka za magnetsku rezonancu kralježnice. Po njenom se nalazu onda kreira odgovarajući program liječenja, te savjeti o fizičkoj aktivnosti koja neće dalje provocirati smetnje.
U podužem pismu, jedna je osamnaestogodišnja odbojkašica potražila savjet za svoj problem. U posljednjih godinu dana, povremeno bi se javljala preponska bolnost, koja bi spontano ili uz kratku fizioterapiju potpuno prolazila, da bi se poslije nekog vremena ponovo javila. U početku dijagnoza je bila istegnuće mišića preponske regije, da bi nedavno RTG snimanje pokazalo da se radi o displaziji kukova.
Njena su pitanja usmjerena prema načinu liječenja i prevencije budućih bolova, kao i prema rizicima koje bavljenje odbojkom predstavlja u toj dijagnozi.
U sportskoj fizioterapiji uvijek smo u potrazi za temeljnim uzrokom simptoma koji sportašu priječe normalni trening i natjecanje. Mišićne distenzije i parcijalne rupture uvjerljivo je najčešći razlog poradi kojeg mladi i stariji sportaši traže pomoć sportskog fizioterapeuta. Kako su to u pravilu benigne ozljede, koje se relativno lako dijagnosticiraju i jednostavno liječe, rijetko činimo puni pregled okolnih zglobova, a trebali bi. Naime, procesi na njima mogu biti direktni uzroci mišićne boli koja izgleda kao distenzija, a u stvarnosti nije, ili pak mogu postaviti plodno tlo za mišićna oštećenja. Primjera kao što je ova djevojka godišnje vidimo na desetine.
Displazija kukova je termin koji koristimo da bi opisali manju ili veću nepodudarnost zglobnih tijela (glavice i čašice). U predjelu kuka najčešće je rijeć o plitkoj čašici u odnosu na glavicu bedrene kosti. Takvo stanje može i ne mora uzrokovati bolnost.
U konkretnom slučaju, displazija kukova nije tolika da bi zahtjevala zabranu sportskih aktivnosti. No, modifikacija trenažnog opterećenja, uz odgovarajuće terapijske vježbe jest nužna promjena koju treba učiniti. Redovne kontrole ortopeda i fizioterapeuta potrebne su tijekom cijelog perioda intenzivne sportske aktivnosti. Kao i uvijek, pravilna i specifična dijagnoza pola je posla na putu k sanaciji ozljede ili bolnog stanja.
Prije 7 dana sam pala na betonu, udarila sam desnim koljenom i lijevom nogom malo ispod koljena, sutradan sam osjetila kao da mi je na tom mjestu na lijevoj nozi otečeno, s desnim koljenom je sve u redu. Na mjestu udarca lijeve noge kada prijeđem rukom osjećaj je kao kada noga utrne, pa prelazite preko nje rukom, a na pritisak na tom mjestu dolazi do probadajuće boli. Neometano se krećem, hodam, nema nikakvih problema dok ne dotaknem mjesto udarca. Bol i “otečenost” su istog intenziteta i nakon 7 dana. Na površini nema ničega, ne vidi se da je otečeno i nema masnice. Ne znam što je u pitanju i što trebam napraviti, čekati da prođe ili je nešto za liječenje?
Periferni živčani sustav sastavljen je od mreže živaca, koji se granaju u sve sitnije ogranke. Takva građa omogućava „skupljanje“ senzoričkih informacija iz cijele površine kože, kao i iz tkiva u dubini. Prilikom trauma (udaraca, izvrnuća, uganuća, istenguća), osim drugih mekih tkiva i kostiju, znaju stradati i živci. U ovom slučaju radi se o manjoj živčanoj okončini ispod kože, koja je oštećena udarcem, te vjerojatno i majim hematomom.
U velikom postotku sličnih situacija, osjećaj utrnutosti i pojačane bolnosti na pritisak prolaze same po sebi i ne trebaju nikakvo liječenje. Do punog oporavka trebaju proći tjedni, rjeđe mjeseci. U koliko želite, proces možete ubrzati blagom masažom samog mjesta na kojem osjećate smetnju i njegove okolice 5 minuta dva do tri puta na dan. Važno je da masaža bude nježna. To će pospješiti resorpciju eventualno prisutnog hematoma, te poboljšati cirkulaciju u okolini oštećenog živca, što bi sve skupa trebalo ubrzati oporavak. Takva, prolazna oštećenja perifernih živaca zovemo neuropraksija.
Operirala sam medijalni meniskus 21.10. u Lovranu. Doktor je rekao da je samo očistio dio koji je puknuo, da je hrskavica zdrava kao i koljeno općenito je ok (bila sam na kontroli nakon mj.dana). Međutim, kad hodam mene koljeno i dalje boli i dalje mi je nakon dužeg stajanja problematično.
Tjedan dana nakon zahvata sam se vratila na uredski posao i normalno, obavljam kućanske poslove, ali jos uvijek sa ortozom i uz bolove. Molim Vas da mi date neki savjet. Da li su još uvijek normalni otok i bolovi?
Artroskopija je minimalno invazivni operativni zahvat koji se odvije kroz dva (a ponekad i više) malih otvora, specijalim instrumentima. U pravilu, ako je zahvat obuhvaćao samo „čišćenje“ oštećenog dijela meniska, oporavak je brz, te unutar 3-6 tjedana i bez dodatne terapije koljeno se vraća u punu funkciju. Ponekad taj povratak treba pomoći ili potaknuti.
Naime, ma kako mali otvori za operaciju bili, te ma kako mali zahvat izveden, operacija je trauma za koljeno. Ista onakva kakva bi bila i udarac u sami zglob. Evolucijski, obrambeni mehanizmi u našem sustavu za pokretanje ne razlikuju operaciju od druge trauma, te se ponašaju isto u oba slučaja. Tako svaka bol u okolini zgloba direktno slabi brzinu mišićne kontrakcije i njihovu snagu, a kao pokušaj tijela da smanjenom mišićnom aktivacijom, smanji potencijlnu dodatnu štetu. Kao posljedica javljaju se mikronestabilnosti u koljenu, koje iritiraju tkiva oštećena ili podražena operacijom, što pojačava bol, što dodatno slabi mišiće i tako u krug. Kada se to dogodi, kao što je vjerojatno u ovom slučaju, odgovarajuća fizioterapija je preporučljiva.
Pored uobičajene baterije umirujućih fizikalnih procedura najvažnije je aktivirati mišiće u okolini koljena u bezbolnoj zoni, te stimulirati propriocepciju (brzinu njihove aktivacije). Na taj način smanjuju se mikronestabilnosti, te iritacija mekih tkiva, te tako postupno dozvoljava kompleksnom sustavu koljena povratak u optimalnu funkciju.
Imam 40 godina. 21.6.2019. sam uganula gležanj. Do sada sam prošla Emet, Bowen, osteopatija, radio terapije i razne oblike fizio i kinezioterapija no otok na gležnju se ne smanjuje, tako da ne mogu obuti cipele i dosta je bolno pri hodanju.
Magnet je pokazao rupturu tetive i oštećene ligamente. Imam distoniju mišića. Znam da bez pregleda ne možete puno učiniti, no možete li mi bar preporučiti vježbe i sl.
Ukoliko MR nije pokazao oštećenje hrskavice, mora postojati razlog za otok (on je samo obrambeni, odnosno zaštitni mehanizam). Kod vas je to najvjerojatnije nestabilnost gležnja (ruptura ligamenata, tetive i distonija u kombinaciji). To će reći da pri hodu gležanj i gornji dio stopala malo „proklizavaju“ pri hodanju, a otok je način da tijelo poveća pritisak u zglobu i smanji ta “proklizavanja”.
Ako je ova hipoteza točna, ona objašnjava zašto terapije čiji je krajnji domet smanjivanje boli (Emet, Bowen) nisu dale rezultata. Također objašnjava i zašto terapije za redistribuciju tenzije nisu od pomoći (Osteopatija). I na koncu objašnjava zašto liječenje lokalne upale ne donosi poboljšanje (fizioterapija, radiofrekventna terapija). Također, pretpostavljam da su vježbe koje ste radila bile u glavnom vježbe za stopalo i potkoljenicu, što je pristup koji kod vas nema potencijala za sanaciju problema jer lokalna snaga mišića stopala nije problem u vašem slučaju.
Tri su moguća rješenja. Prvi je da naprosto pustite vremenu da sanira problem. Kod manjeg dijela pacijenata, s vremenom, tijelo stabilizira zglob, bilo promjenom anatomije na samom gležnju, bilo promjenom načina kretanja ili u kombinaciji.
Operativna stabilizacija gležnja (plastika ligamenata) je vrijedna razmišljanja i konzultacije sa ortopedom.
Treća je opcija, kompleksan program vježbi sa ciljem restabilizacije gležnja, ali kroz reaktivaciju cijele noge i trupa, jer kretnja kod hoda samo završava sa stopalom, ali na njemu ne počinje. Naše iskustvo sa tim pristupom pokazuje da kod upornih pacijenata, ono ima potencijal dovesti do značajnog smanjenja smetnji, a nerijetko i do njihovog potpunog nestanka.
Dal mi možete reći vaše mišljenje. Povredio sam ruku pre dva mjeseca u jednoj mesnoj industriji. Prvo je počela ruka da trni sva ispočetka manje na dan pola sata sata, onda je počeo bol i sve više da trni. Otišao sam doktoru, rekao mi da je živac neki upaljen ili tetive. Uradio sam emng , pokazao je da je srednji stepen nekog živca kod šake oštećen.Propisala mi je doktorica 12inekcija 10 inekcija vitamini b12 i dvije injekcije koje sam primao na sedam dana.Isto mi je kad uvrćem šaku, malo me boli srednji prst kal da nije moj, a donjega četvrti prst kao da malo peče kad ga dirnem, kad uzmem šaku raširim je i probam prema gore vući zateže me boli i kao da u ramenu mi nesto škljoca. Možete mi dati savjet šta i kako da postupim, dal da idem na fizikalne terapije a trebam ići krajem marta u inostranstvo raditi. Moram se oporaviti do tad možete mi dati savjet šta i kako? Unaprijed se zahvaljujem.
Iz opisa simptoma nije jasno radi li se o sindromu karpalnog tunela ili o cervikobrahijalnom sindromu (pritisku na živac na njegovu izlazištu iz vrata). Bilo kako bilo, medikamentozna terapija (terapija lijekovima) je potrebna, ali nije dovoljna. U koliko je riječ o sy. karpalnog tunela, tada osim lasera i terapije ultrazvukom, dobro je učiniti i manualnu terapiju sa naglaskom na mobilizaciju zglobova šake i podlaktice, ali uz poseban naglasak na mobilizaciju mekih tkiva i vježbe istezanja.
Ako je na djelu cervikobrahijalni sindrom, tada osim masaže vrata i ramena, svakako preporučam trakciju vrata, kao i mobilizacijske tehnike za vratnu i grudnu kralježnicu.
Napominjem da je za potpuni oporavak i brzinu s kojom će se on dogoditi najvažnije strpljenje pacijenta, jer je oporavak oštećenog živca spor i može trajati mjesecima. Također, po završetku terapije od iznimne je važnosti nastaviti redovito vježbati u svrhu prevencije ponovne pojave simptoma.
Prije 4 godine bio sam kod Vas zbog uznapredovale artroze koljena. Tada ste mi dali vježbe i naučili me kako da ih radim. Moram Vam reći da stvarno redovito vježbam i u glavnom nemam većih problema od tada. Ono što mi nije jasno, kako je moguće da nemam bolove odmah poslije vježbanja i još dan-dva poslje, a ako ne vježbam nekoliko dana bol se vrati? Kako je moguće da mišić ojača ili oslabi tako brzo?
Iako kolokvijalno artrozu definiramo kao „trošenje hrskavice“, taj izraz nije točan. Kako sam već pisao na ovim stranicama, artroza je kompleksno oboljenje koje zahvaća cijeli zglob, sve do kostiju. Bol, s druge strane, može i ne mora biti vezana direktno za oštećenje hrskavice. U njen nastanak može biti uključen jedan ili više različitih faktora. Kao što zna većina pacijenata sa artrozom, bolovi se, neovisno o tome što se proces nikada ne zaustavlja, mogu bez jasnog povoda pojaviti, te isto tako bez vidljivog uzroka i nestati, da bi se nakon nekog vremena vratili.
U konkretnom slučaju vjerojatno se radi o boli poradi manje nestabilnosti koljena zbog artroze. Naime, „trošenjem“ i stanjenjem hrskavičnog pokrova, zajedno sa promjenom oblika kostiju, sama se zglobna tijela približavaju. To znači, da su ligamenti, koji su nekad bili napeti i pasivno stabilizirali zglob, sada labavi i nemaju tu funkciju. Labavi zglobovi su kao i razvezane vezice na cipeli u kojoj hodate. Ona će vas prije ili kasnije nažuljati. Upravo se to i događa kod jednog dijela pacijenata sa artrozom. Ta nestabilnost postaje glavni generator bolova. To je lako dijagnosticirati upravo reakcijom na vježbanje. Ako dođe do poboljšanja koje traje od nekoliko sati do nekoliko dana, vjerojatno je riječ upravo o opisanom fenomenu. Ono što vježbe čine jest da stabiliziraju zglob kroz dva mahanizma- povećani mišićni tonus i stimulaciju proprioceptivnog odgovora.
Kod uznapredovale artroze imamo samo dvije opcije. Redovito vježbanje, ako djeluje, dok god djeluje u uklanjanju ili dovoljnom smanjenju bolova, ili ugradnja umjetnog zgloba (artroplastika).
Jedan čitatelj koji radi vrlo intenzivan fizički posao, a uz to ima i adrenalinski hobi koji je također fizički zahtjevan, ima bolove u desnom koljenu. Magnetska rezonanca pokazala je između ostalog, oštećenje oba meniska, te stanjenu zglobnu hrskavicu sa oštećenjima na više mjesta u zglobu. Njegov je upit hoće li mu predložena artroskopska operacija sa ciljem sanacije meniskealnih oštećenja pomoći tako da se i dalje može baviti svime kao i do sada. Ima 48 godina.
Nalaz magnetske rezonance upućuje na degenerativne promjene u koljenu, što će reći, početnu artrozu. To znači da amortizacijski mehanizmi koljena (hrskavica i meniskusi) ne mogu podnjeti ukupan stres kojima su izloženi, te akumuliraju mikrooštećenja koje tijelo ne može sanirati, što rezultira promjenom fizikalnih svojstava tih tkiva, kao što je vidljivo na magnetu, a još će se bolje vidjeti prilikom artroskopije.
Operacija možda može pomoći oko bolova, ako su oni uzrokovani meniskealnim oštećenjima (što bez pregleda nije moguće reći). No, taj zahvat neće koljeno promjeniti na način da može podnjeti ista opterećenja koja su dovela do oštećenja. Ukratko, vaša fizička aktivnost se mora modificirati. U protivnom, sva je prilika da će se degenerativni procesi ubrzati.
Modifikacija fizičke aktivnosti započinje sa vođenjem dnevnika treninga, do u detalje. Potom se učini pregled, te specifična testiranja. Zatim se odrede ciljevi u fizičkim performansama koje tijelo treba zadovoljiti, te se utvrđuje optimalan trenažni proces za dostizanje tog cilja. To podrazumjeva „čiščenje“ treninga od nepotrebnog stresa, uključivanje preventivnih i profilaktičnih trenažnih postupaka poput aerobnih treninga niskog intenziteta, istezanja, propriocepcije, balansiranja snage mišića… Također se određuje dnevni, tjedni i mjesečni plan odmora. Moguće je zahvatiti i u prehrambene navike. Sve to u cilju pomoći tijelu i koljenu da održi fizičke peroformanse ili ih poboljša, ali da u isto vrijeme smanjimo stres na ozlijeđena tkiva.
Aktivno se bavim fitnesom dvije godine. Prije 6 mjeseci počeli su se javljati bolovi i nelagoda u desnom ramenu. Otežano je spavanje na desnoj strani i neki pokreti bivaju ograničeni. Na ultrazvuku desnoga ramena ustanovljeno je”prikažu se punktiformni kalcifikati u hvatištu tetive m.supraspinatusa za veliki tuberkul sa okolnim edemom uz manju količinu izljeva u SASD bursi te diskontinuiranom ,hiperehogenom tetivom- nalaz odgovara parcijalnoj ropturi spomenute tetive.
Tetiva m.biceps brachii inhomogene je strukture uz manje linearne izljeve u području hvatišta i distalnije prema miotendinoznom spoju te nalaz ukazuje na incipijentnu leziju spomenute tetive..
Mene zanima šta mi je činiti i u kojem smjeru ići pošto sam zaposlen i aktivno se bavim fitnesom?
Pojednostavljeno, riječ je o kumulativnom oštećenju dviju tetiva u ramenu poradi prenaprezanja. U ovakvom slučaju u Scipionu uobičajeno učinimo i ultrazvuk drugog ramena, kako bi smo utvrdili postoji li i tamo slično oštećenje, koje ne mora biti simptomatsko. Potom slijedi temeljiti pregled vrata, grudne kralježnice i cijelog ramenog obruča, te tzv. skapulotorakalnog ritma, kako bi smo utvrdili naznake ograničene pokretljivosti, disbalansa mišića u formi lokalne slabosti ili slabe fleksibilnosti, te druge poremećaje koji mogu biti uzrok boli. Također se učini i detaljna „dijagnostika trenažnog procesa“, kako bi smo dobili sliku o mogućim uzrocima oštećenja unutar treninga. U koliko su rezultati pregleda i dostupnih dijagnostičkih postupaka jasni, prelazimo na terapiju. U koliko postoje nejasnoće, dodatna dijagnostika je indicirana (najčešće MR snimanje).
Terapija boli može uključivati različite postupke u fizioterapiji, ali se najčešće oslanja na manualne metode. Po sanaciji bolnosti, dajemo precizne upute za modifikaciju treninga, te učimo pacijenta kako će izvoditi dodatne vježbe sa ciljem sprječavanja ponovnog nastanka smetnji.
Nedavno je pomoć zatražila mlada mađarska bacačica koplja.
Njene smetnje sa desnim ramenom počele su prije godinu dana, te je u međuvremenu sprovedena i odgovarajuća terapija u drugoj medicinskoj ustanovi, koja je smanjila simptome. Međutim nije ih uklonila potpuno.
Pa, iako redovito radi propisane vježbe i dalje ne može bacati bez bolova, a time niti postići one rezultate kojima teži.
Pregled je pokazao da nema jasnog upalnog procesa ili oštećenja tkiva, te da su bolovi vezani uz slabije pokretnu desnu lopaticu. Način na koji se lopatica pokreće pri pokretima ruke kod nje je pokazao da su u ovom času, tzv. stabilizacijske vježbe koje su joj pomogle da inicijalno smanji bol, uzrokovale novu smetnju koja joj pravi probleme sada. Promjenom vježbi i dodatnom edukacijom o tome kako ih i kada izvoditi, smetnje su nestale i ona sada trenira u punom intenzitetu i bezbolno.
Sličnih priča moglo bi se ispričati puno. Od ovako benignih, pa sve do ozbiljnijih problema koje su uzrokovale terapijske procedure koje ili nisu prekinute na vrijeme, ili su primjenjene u situacijama posve neprikladnim za njih. U posljednje vrijeme, najčešće ih vidimo kao rezultat samostalnih pokušaja liječenja, uz savjete dobivene preko interneta, ili od osoba koje su imale „iste probleme“, a koje se osjećaju dovoljno sigurnima savjete davati iz osobnog iskustva.
Vrlo rano svaki kliničar nauči jednostavnu istinu da je terapija ili lijek efikasan samo ako je primjenjen u točno određenim okolnostima i samo toliko dugo dok je potrebno. Čak i tada uspjeh nije uvijek zagarantiran. Razlike između pacijenata, koje ne moraju biti jasno vidljive ili ne moraju uvijek izgledati važno, utječu na djelovanje terapije. Protokoli kojima se vodimo pri određivanju terapije tek su preporučeni smjer, koji se nužno mora prilagoditi konkretnom slučaju. Praćenje terapijskog djelovanja od iznimne je važnosti, jer reakcija tijela govori je li smjer liječenja odgovarajući ili ga je potrebno korigirati. Zato je stručno vodstvo bilo kojeg liječenja nužno.
“Već godinama me muči bol u vratu koje se spušta do lijevog ramena, skroz uz kralježnicu između lopatica. Snimila sam RTG cervikalne kralježnice i molim vas da mi pojasnite nalaz .U zadnje vrijeme imam neku vrstu vrtoglavice malo čudan osjećaj u glavi i zanošenje kod hoda u jednu stranu.”
Nalaz: Na standardnim snimkama vratne kralježnice vidi se diskretna dekstrokonveksna skolioza izravnanje cervikalne lordoze. Spondilodeformirajuće i spondilatrotske promjene od C2 do C7.Osteohondroza pokrovnih ploha trupova kralježaka. Suženje i.v. prostora C4 C5 i naglašenije C 5 C6. Diskretno sužen i.v. prostor C6C7 dorzalno. Unkovertrebralna artroza od C3 do C 7.
Dg: Syndroma cervicobrachiale bilat.
RTG snimke ukazuju na degenerativne promjene na vratnoj kralježnici, kojie su detaljno opisane. Sam nalaz ne govori direktno o uzroku problema, niti to RTG može učiniti (osim u rijetkim slučajevima fraktura, tumora, te nekih drugih).
Simptomi kroničnih vertebropatija, a u ovom slučaju vratobolja, vezani su uz cijeli niz uzroka. Sjedelački način života, izostanak fizičke aktivnosti, naročito odgovarajuće, eventualno višak kilograma, te kao posljedica loše cirkulacija i izostanak stimulacije metabolizma kostiju i okolnih mekih tkiva, stimulairaju degenerativne promjene, koje se potom događaju brže, sveobuhvatnije su i produciraju više simptoma. Ili vrlo jednostavno- sve u prirodi ili raste ili propada, pa tako i naša tkiva koja ne koristimo.
Opisane smetnje mogu se ublažiti lijekovima, ponekada dobro reagiraju na klasičnu terapiju (struja, ultrazvuk, laser, magnet), ali su ta poboljšanja prolazna. Tome je tako, jer su degenerativni procesi promijenili oblik i međuodnose kostiju i mekih tkiva u vratu. Dodatna pomoć u konkretnom slučaju mogu biti mobilizacijske i manipulacijske tehnike iz domena manualne medicine. No najčešće trajno rješenje je jedino redovito vježbanje, koje će održavati pokretljivost vratne i grudne kralježnice, stimulirai cirkulaciju i snažiti, a potom i održavati mišiće snažnima i izdržljivima.
Zanima me koliko je u prosjeku potrebno tretmana za tretiranje petnog trna?
Veličina trna je 13mm.
Petni trn je predstavlja nalaz na RTG snimkama. Postoji tzv. „gornji“ i „donji“ petni trn.Onaj prvi pojavljuje se na hvatištu ahilove tetive za petnu kost. Drugi prestavlja koštanu izbočinu u malo poznatim mišiću fleksor digitorum brevisu (kratkom pregibaču nožnih prstiju). Iznad te izbočine nalazi se veliki ligament koji zovemo plantarna fascija, čije se hvatište zna upaliti na način da izaziva bolove u donjem dijelu pete pri hodanju, a u akutnim stanjima i u mirovanju. U tom smislu, uzrok bolova nije koštano izbočenje (trn), već upala hvatišta plantarne fascije poradi prenaprezanja. To prenaprezanje može biti uzrokovano na različite načine, poput spuštanja svodova stopala, prethodnim uganućima gležnja, dugim stajanjem ili hodanjem, naročitu u neadekvatnoj obući i slično. Po procjeni vjerojatnog uzroka upale, te njenog stanja, određuje se terapija i procjenjuje njeno trajanje. Kako ne liječimo sam trn, tako i njegova veličina ne utječe na način i dužinu liječenja.
Liječenje može sadržavati samo promjenu obuće ili izradu ortopedskih uložaka. Uz to, u jednog dijela pacijenata dovoljno je primjeniti vježbe istezanja i propriocepcije. Kod nekih je dovoljna jedna ili nekoliko manipulacija malih zglobova stopala U ostalim slučajevima nužno je stimulirati cijeljenje oštećenog i upaljenog dijela ligamenata kombinacijom manualne terapije i aparatne fizioterapije (laser, ultrazvuk, radiofrekventna terapija, FMS…). U onih najtežih, a kada stanje to zahtjeva, moguće je primjeniti i terapiju udarnim valom (ESWT)
Dužina liječenja zavisi od stanja u konkretnom slučaju i terapijskog smjera, te se može okvirno odrediti na prvom pregledu, prilikom kojega ultrazvučnom dijagnostikom procijenimo nivo upale i oštećenja plantarne fascije.
Fizički vrlo aktivan pacijent, star 48 godina, koji redovito trči, skija i planinari, imao je smetnje sa desnim koljenom, čiji je uzrok bio oštećen meniskus.
Učinjena je artroskopska operacija, prilikom koje je odstranjen oštećeni dio meniska i pronađeno omekšanje dijala hrskavice u koljenu.
Sada se oporavlja dobro i pita što mu je činiti da se što prije može vratiti u svoju intenzivnu fizičku aktivnost.
U ovom slučaju, kirurg je učinio simptomatološko liječenje. To će reći odstranio je dio meniskusa koji je stvarao smetnje. Uloga meniska je dominantno da amorizira stres pri svakodnevnim i fizičkim aktivnostima. Djelomično ili potpuno odstranjenje smanjuje ukupnu amortizacijsku aktivnost koljena i čini ga osjetljivijim na fizički stres. Pronalazak dodatnog oštećenja (omekšanja) hrskavice, povećava tu osjetljivost. Pojednostavljeno, nakon operacije koljeno nije „kao novo“. Ono će u početku raditi manje smetnje no prije zahvata, ali je njegova mehanika promjenjena.
Cilj postoperativnog tretmana kod ovakvog pacijenta, svakako je uspostava normalne biomehanike kroz odgovarajuće vježbanje sa ciljem prirasta apsolutne i repetitivne mišićne snage i propriocepcije, zatim cirkulatorni trening i stimulacija hrskavičnog metabolizma. Ovaj postupak, a u zavisnosti od individualnih razlika, može trajati od jednog do nekoliko mjeseci.
Također, važan dio prevencije novog ozlijeđivanja, ili daljnjeg napredovanja hrskavičnog oštećenja jest edukacija pacijenta o opterećenju koje koljeno nakon fizičkog oporavka može podnjeti, potom koje su aktivnosti visoko, a koje nisko rizične za sadašnje stanje zgloba. To ne znači nužno odustajanje od dosadašnjeg životnog stila, već više kontrola vršnih opterećenja, naročito u fazi lokalnog i općeg umora. Ovaj postupak sličan je učenju vožnje automobila na sliskoj podlozi. I dalje je moguće voziti ga i to brzo i dugo, ali je preporuka da se opreznije i sporije ulazi u zavoje, te se u procesu usvajaju dodatne vještine.
Imam 60 godina i kifotično držanje, koje naravno nije nastalo preko noći.
Kupila sam pojas za ravno držanje i koji navodno aktivira mišiće i ispravlja držanje. Nosim da danas drugi dan, ali nekako mi tu nešto ne štima. Stoga Vas lijepo molim za Vaše mišljenje u svezi toga. Ne osjećam se baš dobro u njemu, sve me nešto steže sa svih strana , bole me mišići leđa i mislim da mi glavu još jače gura prema naprijed.Bojim se da će mi napraviti više štete nego koristi. Možda griješim, možda se treba priviknuti na pojas. Jako mi je važno Vaše mišljenje, pa ako možete odvojiti koju minutu za kratak odgovor bila bih istinski zahvalna.
Ne postoje steznici i/ili pojasevi za ispravno držanje (sve je to marketing). Korektivne ortoze koje se primjenjuju kod skolioza jesu efikasne, ali samo u fazi naglog rasta, dakle u adolescenciji. Sve poslije toga jednako je spravama za mučenje koje, u najboljem slučaju, neće donijeti nikakve promjene, a u svima ostalima barem tranzitorne bolove. Duže nošenje ovakvih proizvoda direktno slabi mišiće vrata i grudne kralježnice, te ograničava pokretljivost malih zglobova u njima, što će reći da uzrokuju nove smetnje u dužem roku. To se događa na isti način kojim slabe mišići na nozi koja je imobilizirana gipsom, poradi, recimo, prijeloma. Neki od spomenutih steznika, nošeni kratko, u vrijeme akutnih bolova, mogu biti od pomoći, ali oni nisu korektivni, te ne mogu promjeniti stanje na vašoj kralježnici.
Dakle, promjene oblika kralježnice ne mogu se korigirati poslije završetka rasta (osim operativno). No, bolovi i smetnje mogu se sanirati kroz metode fizikalne terapije, manualne terapija, a pogotovo kroz pravilno i redovito vježbanje. Stoga vam preporučam da u svojoj okolini pronađete iskusnog fizioterapeuta, koji će vas pregledati, te vas uputiti kako si najbolje možete pomoći.
U podužem pismu, jedna čiteteljica opisuje svoje probleme sa oba ramena, koji intenzivno traju posljednjih godinu dana.
Do sada je sprovela fizioterapiju, redovito koristi led za smanjenje bolova, te je mjesecima pod medikamentoznom analgetskom terapijom. Ukupno stanje se popravilo, te sada ima manje smetnje.
Njena su pitanja vezana uz daljnju terapiju, vježbe, te mogućnost da sa terapijom udarnim valom „razbije“ i dugoročno otkloni svoje smetnje.
Tri su faze kalcifikata – nastanak, mirovanje i reapsorpcija. Najbolnije su prva i posljednja, dok je srednja karakterizirana smanjenom ili nedostajućom bolnosti. Cijeli proces od početka do svog prirodnog kraja može trajati i godinama, te mnogi njegovi aspekti nisu do kraja razjašnjeni. U tom smislu i terapija udarnim valom, koju smo prvi uveli u redovnu praksu u Hrvatskoj, ima svoje prednosti i ograničenja.
Naime i kalcifikate u ramenu danas sve više gledamo kao posljedicu, a ne kao direktan uzrok. Čini se da poremećaji u funkciji ramena, prevashodno u mobilnosti lopatice, te funkciji mišića u njenoj okolini značajno doprinose nastanku kalcifikata, te razvoju bolnosti kod istih. Neki eminentni europski stručnjaci tvrde da samo poboljšanjem funkcije lopatice, možemo smanjiti potrebu za operativnim zahvatom na ramenu poradi kalcifikata, a samim time i potrebu ta terapijom udarnim valom, koja jest neugodna, te su posljedični bolovi redovni dio terapijske procedure. Statistika koju je nedavno prezentirao dr. Van der List (ortoped sa subspecijalnošću za rame iz Nizozemske) govori kako je broj takvih operacija u njegovoj klinici spao sa desetak mjesečno na tek nekoliko godišnje, promjenom fokusa sa kalcifikata na lopaticu.
U tom smislu, procjena pokretljivosti lopatice, te stanja njenih mišića temeljni je postupak u bolnih ramena, naročito kod kalcifikata. Tek po sanaciji uočenih nedostataka, ili zajedno s njima sprovodimo i terapiju udarnim valom. Takav pristup pokazao je u konačnici mnogo bolje rezultate, nego samo terapija udarnim valom.
Operirala sam desno koljeno već 2 puta. Nakon 10godina bavljenja sportom.
1.operacija patela (iščašenje patele) vraćena je na mjesto .. nakon pola godine 2.operacija meniska i hrskavice
I nakon svega opet bolovi ..vježbe za kvardiceps su previše bolne pa ih ne radim više .. Moj ortoped kaže da je to normalno .. ne bavim se nikakvim sportom nakon 1. operacije i ne radim teže fizičke poslove .. uradila.sam magnet
Zaključak je:
Znaci hondromalacije hrskavice patele (gr.I po Outerbridgu)
Hondralna lezija hrskavice patele medijalne artikualacijske plohe
Visoka patela (patela alta)
.. Na šta magnet upućuje i šta da radim jer više sama neznam kako si pomoći?
Općenito, bolnost koljena poradi hrskavičnog oštećenja, a naročito na pateli, zahtjeva kompleksniji pristup liječenju, poglavito vježbanju, od samog jačanja mišića.
Naime, na djelu je jedan refleks, koji kada je prisutna bolnost koljena, putem leđne moždine, direktno smanjuje maksimalnu snagu kvadricepsa. Tome je tako, jer tijelo smanjenom snagom pokušava smanjiti silu koja djeluje na oštećenu hrskavicu. No, vježbanje u bolovima, pojačava taj refleks, te radi uprvo suprotno od željenog- direktno slabi mišić. Ako pak ne radimo vježbe, mišić će oslabiti i bez ovog refleksa. Osim toga, smanjenim kretanjem, metabolizam hrskavice se urporava, te ona postaje dodatno osjetljivija na pritisak, što povećava bolove, i opet slabi mišić. Pat pozicija.
Ova se situacija može sanirati kombiniranjem dvije vrsta aktivacije koljena i okolne muskulature. Prvi je aerobno vježbanje, konkretno vožnja statičkog bicikla sa minimalnim opterećenjem. Takva kretnja ubrzava metabolizam hrskavice, te smanjuje njenu preosjetljivost. Potom se započinje sa prvim bezbolnim i indirektnim, a potom i direktim snaženjem kvadricepsa, a u konačnici se vježbe i dodatno intenziviraju.
Na opisanom putu neke metode manualne terapije mogu biti od koristi (mobilizacija/manipulacija patele i koljena, okidačke točke, fascijane manipulacije). Izokinetičko vježbanje može značajno skratiti vrijeme oporavka, jer ono minimalizira pritisak na patelu za vrijeme mišićne aktivacije.
Trebam savjet u vezi svog problema.
Naime, zbog velikih grudi boli me kralježnica.
Znam da trebam jačati core, ali da li bi malo olakšanje bilo uz 3 satno nošenje pojasa za korekciju posture- to je onaj koji se nosi kod frakture klavikule a prodaje ga Bauerfeind.
Svako, ali baš svako ograničenje kretnji (ne mora biti puna imobilizacija), slabi mišiće. Ortoze koje se koriste kod frakture ključne kosti nisu iznimka. One postavljaju ramena u njihovu stražnju poziciju, sa ciljem pozicioniranja ulomaka ključne kosti u međuodnos iz kojeg očekujemo brže cijeljenje.
Razumijem kako takva potpora može djelovati privlačno pacijentima sa problemima sličnim vašemu, ali tako „približene“ lopatice, dodatno će oslabiti međulopatične mišiće, te ih skratiti, pogoršavajući već postojeće bolno stanje.
Isto se događa i sa svim ostalim elastičnim i neelastičnim ortozama i steznicima koji se nude kao rješenje bilo za bol, bilo za držanje. U početku se čini da pomažu, ali nakon nekog vremena simptomi se neminovno pogoršaju.
Pokretanje ljudskog tijela kompleksan je proces nastao kroz evolucisku „alkemiju“ kojoj je cilj smanjiti utrošak energije pri kretanju. U tom smislu nije samo važno povećati snagu mišića trupa, već i njihovu fleksibilnost, kako bi putem svoje elastičnosti smanjili stres na okolna tkiva i tako smanjili napor održavanja statičke pozicije. Zatim, aerobni trening (vožnja bicikla, trčanje, orbitrec, steper) bi trebali ukloniti dio posljedica dugog sjedenja ili stajanja, za što nas evolucija nije dobro pripremila. Potom, vježbe za ekstremitete bi trebali ukloniti i drugi dio štete učinjene dugotrajnom statičkom pozicijom, te ojačati mišiće pomagače kralježnice. Sve to bi trebalo raditi redovito (barem tri puta tjedno) kao terapiju, a potom i kao prevenciju ponovne pojave smetnji.
Tijelo je plastično. Nakon nekog vremena prilagoditi će se onome što tražimo od njega. Svedete li vaše kretanje na minimum, sve će oslabiti i atrofirati, te za posljedicu imati neugodne simptome. Lijek je jednostavan. Učiniti suprotno od toga.
RTG snimkom desnog ramena 20.08. na CD-u (nalaz ne posjedujem jer je liječnica na GO), liječnik opće medicine ustanovio je kalcifikat veličine cca 2-3cm. Molim vaše mišljenje.
Liječenje zavisi od slijedećih faktora: veličina, oblik, smještaj, faza, simptomi.
Veličina– do 1 cm smatramo malim kalcifikatom, 1-2 centimetra velikim, a preko 2 vrlo velikim. Što je veći, manja je šansa da je konzervativno liječenje učinkovito.
Oblik– Je li kalcifikat tanak i izdužen, ili okrugao? U prvoj opciji, ako je unutar same tetive rotatorne manšete, rijeđe stvara veće probleme.
Smještaj– sprijeda (u tetivi subskapularisa, uobičajeno izaziva jake, ali relativno kratke simptome, koji dobro reagiraju na fizioterapiju i vježbe), u sredini (u tetivi supraspinatusa, što je i najčešće, ako su manjeg volumena, uspješno se liječe konzervativno. Ako su u burzi, lošije reagiraju na klasičnu terapiju, bolje na terapiju udarnim valom), straga (u tetivi infraspinatusa, rijetki su te izazivaju manje smetnje ili ih nađemo kao nus nalaz na utz pregledu).
Faze – Svaki kalcifikat ima tri faze- nastanak, održavanje i reapsorpcija. U prvoj fazi bolove je dobro sanirati blokadama, u fazi održavanja terapija udarnim valom može pomoći, dok u fazi reapsorpcije klasična fizioterapija je od pomoći.
Simptomi- svakodnevno vidimo vrlo velike kalcifikate koji čine malo smetnji i relativno male koji izazivaju veliku bolnost.
Sve ovo usmjereva liječenje na:
Medikamentoznu terapiju (akutna bolnost, koja je kontinuirana i po noći)
Klasična fizioterapija, manualna terapija, vježbe (subakutna bolnost, bez noćne, u glavnom pri specifičnim kretnjama, u drugoj i trećoj fazi života kalcifikata, koji nisu jako iritabilni)
Terapija udarnim valom (kod kalcifikata koji svako toliko izazivaju akutizacije, a bolnost nikada potpuno ne prolazi i kada je drugo liječenje bezuspješno)
Barbotaža („ispiranje kalcifikata“) i operativna terapija (kada je kalcifikat prevelik ili nakon bezuspješnog konzervativnog liječenja).
Sva ova pravila imaju mnogo iznimaka.
Imam lagane bolove u peti i zadebljanje u donjem dijelu Ahil tetive.
Uplašio sam se da mi ne pukne. Što mi je činiti?
Koje vježbe i osobito koju hranu jesti da ojačam tetivu kako bih se moga bavit rekreativnim tenisom?
Koje vježbe u teretani ne smijem raditi a šta je poželjno?
Ovakvi upiti vrlo su česti. Oni polaze od tri osnovne pogrešne pretpostavke:
1.Da je za dijagnozu i prepisivanje terapije ili preventivnih metoda dovoljan opis simptoma.
Bolove u peti može uzrokovati čitav niz čimbenika- od loše obuće, loše tehnike trčanja, loše tehnike nekih udaraca u tenisu, nedostatka istezanja, nedostatka zagrijavanja, previše treninga, skraćenih mišića, relativno slabih mišića, posturoloških nedostataka, te čitav niz drugih. Bez odgovarajućeg pregleda nije moguće postaviti dijagnozu, procijeniti stanje okolnih tkiva i organizma u cjelini, a potom dati i koristan savjet.
2.Da je sa promjenom ishrane moguće raditi „ojačavanja“ i specifičnu prevenciju.
Najviše što možete jest prilagoditi prehranu kalorijskom utrošku, te ju učiniti raznovrsnom, kako bi tijelo dobilo sve potrebne sastojke za oporavak. Sve što ste unjeli u sebe, a tijelo ne treba, će se uskladištiti kao rezervna energija (salo) ili izlučiti kroz znoj, mokraću ili stolicu. Termini kao što je „superfood“ besmisleni su u kontekstu medicine i fiziologije, ali su zabavno štivo na internetu. Dodaci prehrani posebna su tema i oni, najčešće, nisu potrebni rekreativnim sportašima.
3.Da je savjet dobiven e-mailom ili preko dr. Googla koristan i možete ga odmah promjeniti na sebi.
Ako vam, na primjer, savjetujem vježbe istezanja za ahilovu tetivu, vi nekako naučite pravilnu tehniku izvođenja, ali ih izvodite preintenzivno, pogoršati ćete si smetnje. Ako ih izvodite preslabo, neće biti efekta.
Zbog svega toga savjetujem da u svojoj okolini pronađete iskusnog sportskog fizioterapeuta, koji će vas pregledati, te savjetovati kako u vašem konkretnom slučaju sanirati problem i prevenirati njegovo ponovno pojavljivanje.
Kada je, prije nekoliko mjeseci, jedan mladi nogometaš zatražio pomoć poradi bolova u lijevom koljenu, sve je ukazivalo da će liječenje biti relativno kratko i uspješno. Pregled i ultrazvučna dijagnostika ukazivali su na iritaciju hvatišta velikog butnog mišića na patelu, tzv. „skakačko koljeno“ uzrokovanog stanjem hrskavice na samoj pateli, te potaknutog intenzivnim treningom. Uobičajeno, terapija i odgovarajući trening trebali bi ukloniti simptome unutar nekoliko tjedana.
Kada se to nije dogodilo, proširili smo pretragu.
Cijeli lokomotorni sustav radio je bez problema. Pokretljivost kukova, stopala, zdjelice i leđa bila je uredna. Snaga mišića primjerena. Jedino što je bilo uočljivo, bio je ožiljak od operacije preponske kile dvije godine ranije.
Slijedeći principe modernih kliničkih anatoma Vleeminga i Stecco-a postavili smo hipotezu da je taj ožiljak, koji se pregledom pokazao slabije mobilan, pokrenuo „tenzijsku kaskadu“ koja se u konačnici pokazala kao bolnost u koljenu poradi specifičnosti same sportske aktivnosti.
Terapija se sastojala u mobilizaciji samog ožiljka, kao i u nastojanju smanjenja tenzije postupcima manualne terapije unutar cijelog „tezijskog lanca“. Zanimljivo u ovom slučaju je da je bilo potrebno tek dvije terapije za potpunu sanaciju simptoma. Prije nekoliko dana učinio sam i kontrolni pregled. Sada već bivši pacijent u punom je treningu i igra utakmice bez smetnji.
Svi mi koji smo educirani unutar klasičnog ortopedskog pristupa unutar kojega je uzrok smetnji na sustavu za pokretanje gotovo uvijek na mjestu ili u neposrednoj blizini boli (osim u slučaju pritiska na živac) imamo problem sa prihvaćanjem drugačijih ideja unutar kojih se tenzija može širiti vezivnim strukturama u ljudskom tijelu, te bol izazvati na udaljenim mjestima. Srećom, klinički rezultati novog vala razmišljanja daju nam dodatne mogućnosti dijagnostike, a potom i terapije, naročito u sindroma prenaprezanja, poput skakačkog koljena, teniskog lakta, petnog trna i mnogih drugih unutar kojih se klasičan fizioterapijski pristup ne može pohvaliti dobrim rezultatima.
Poštovani, imam jake bolove u lijevom ramenu. Prošla sam 30 fizikalnih terapija ,7 blokada u rame, bez poboljšanja. Mr lijevog ramena: degeneracija tetive m.supraspinatusa,m.subskapularisa te intraartikularnog dijela tetive duge glave m.bicepsa brahi.Osteoartrotske promjene akromoklavikularnog zgloba sa suženjem akromio humeralnog prostora (pitanje sraza) Subakromio-subdelteltoidni burzitis. Na Rtg nalazu u projekciji mekih tkiva kranijalno od velikog tuberkula humerusa ovalno mineralno zasjenjenje promjera 4 mm – karakteristika intratetivnog kalcifikata.Entezopatija velikog tuberkula humerusa. Molim Vas da mi objasnite nalaze te kako se lijeciti.
Vaši nalazi upućuju na umjerene degenerativne promjene mekih tkiva ramena, posebno tetiva rotatorne manšete. Ovakva snimka MR-a sugerira postojanje manjih bolova, dominantno pri krajnjim pokretima ramena, uz eventualnu blažu noćnu bolnost i smetnje pri fizičkim naporima. U koliko su simptomi značajno veći od opisanih, a naročito onda kada se ne smiruju poslije opetovanih blokada i duge fizioterapije, njihove uzroke treba tražiti van onih vidljivih na MR-u i RTG-u, što se čini detaljnim fizikalnim pregledom. Mnogo je mogućih uzroka, od kojih tri najčešće viđamo u našoj poliklinici:
Smrznuto rame. Upala ovojnice zgloba sa stvaranjem ožiljkastog tkiva. Smetnje znaju trajati i godinama, a karakterizirano je ograničenom pokretljivošću i izraženim noćnim bolovima u prvih nekoliko mjeseci. Posebno mu smetaju tipične vježbe na fizioterapiji i plivanje.
Slabo pokretna vratna i grudna kralježnica, sa ili bez direktnog pritiska na izlazišta živaca. Kako je rameni obruč funkcionalna cjelina koja obuhvaća kralježnicu, više zglobova oko ramena, te mišiće i tetive, slaba pokretljivost jednog njegovog dijela može provocirati bolove u drugom. Posebno mu smeta duže sjedenje i aktivnost ramena iz te pozicije.
Slabost mišića međulopatične regije sa ili bez diskinezije lopatice. Tipična za fizički neaktivne osobe, čiji je posao vezan uz sjedenje ili stajanje.
Svako od ovih stanja liječi se specifičnim postupcima u fizioterapiji.
U posljednje vrijeme dobio sam više upita za, ali i u ambulanti se susreo sa nekoliko pacijenata koji su bili podvrgnuti zahvatima „namještanja tetive bicepsa“ u predjelu ramena u drugim ustanovama, a od strane fizioterapeuta ili kiropraktičara. Ti zahvati su osuđeni na neuspjeh poradi jednostavnih anatomskih činjenica.
Biceps brachii je mišić koji se nalazi s prednje strane nadlaktice i ima tri svoje tetive kojima se hvata na kosti i preko kojih prenosi svoje sile na njih, uzrokujući kretnju. Dvije od tih tetiva su u blizini ramenog zgloba, od kojih jedna ulazi u sam zglob. Upravo je ona meta terapijskih procedura i zahvata. Njen je smještaj s prednje strane ramena, te je u većem dijelu položena u svoj kanal koji se nalazi na nadlaktičnoj kosti. U svojoj gornjoj trećini ulazi u sam zglob, prelazi sa prednje strane glavice, te se hvata na gornji dio čašice. Njena je uloga višestruka- djelomično stabilizira zglob ramena u mirovanju, sudjeluje u dinamičkoj stabilizaciji pri raznim pokretima, te pomaže u podizanju ruke od tijela. Izolirana oštećenja i upale te tetive rijetka su stanja. Ona su u pravilu posljedica drugih poremećaja u kinematici ramena ili oštećenja drugih struktura u samom zglobu ili njegovoj okolini. Čak i potpuno zdrava tetiva, može biti bolna na pritisak, a pacijenti često pokazuju na prednji dio ramena kao lokaciju njihove bolnosti kod cijelog niza patoloških procesa. Ta činjenica, zajedno sa intraoperativnim nalazima u kojima je ona patološki promijenjena i upaljena kao dio kompleksnih ozljeda ili oštećenja, u kombinaciji sa čestim nalazima ultrazvučinih pregleda, prilikom kojih se oko tetive nalazi otok, zglobna tekućina ili znaci promjena u njenom obliku ili strukturi, potiču stav dijela kliničara koji govori u prilog bolnosti ramena uzrokovanoj upravo stanjem te tetive.
Znanstvena literatura o ulozi tetive duge glave bicepsa u bolnosti u ramenu je ambivalentna i možete ju čitati točno onako kako vam odgovara. Ako želite da je ona glavni uzrok, naći ćete dokaze za to i obrnuto. Naše široko iskustvo u liječenju poremećaja funkcije ramenog obruča govori nam da je ona rijetko samostalni uzrok smetnji, dok je u najboljem slučaju tek dio kompleksnih procesa koji dovode do bolnosti i ograničene pokretljivosti.
No, postoji i jednostavni dio ove priče. A on glasi- tetiva bicepsa ili jest stabilna u svom kanalu ili je luksirana/subluksirana. Postoje dva razloga za njenu luksaciju. Jedan je vrlo plitak kanal, što je genetska varijanta oblika nadlaktične kosti i u pravilu ne uzrokuje smetnje samostalno. Drugi, puno češći, je oštećenje, odnosno puknuće vezivnih struktura koje dotičnu tetivu stabiliziraju u svom ležištu. Bez obzira o kojem se uzroku lukascije radi, NIJE MOGUĆE reponirati tetivu u svoje ležište. Čak i kada bi to bilo moguće, ona će se ponovno luksirati prvom slijedećom kretnjom ramena. Tako sva nastojanja, postupci i „manipulativni zahvati“ za repozicijom ili namještanjem tetive u svoje ležište bivaju uzaludni u najboljem slučaju, a štetni u najgorem. Naime, neki od zahvata jesu agresivni i već bolno stanje ramena mogu pogoršati.
Jednostavna je istina da nije svaka bolnost na palpaciju tetive bicepsa znak njene luksacije ili upale. Detaljni pregled ramenog obruča od strane iskusnog ortopeda i/ili fizioterapeuta je nužan kako bi se utvrdili pravi uzroci boli i disfukcije ramena, te ih kao takve treba liječiti. U tom liječenju manualna terapija igra veliku ulogu i moćan je alat u vještim i iskusnim rukama. Manipulacija tetive bicepsa ne spada u tu kategoriju.
U podužem pismu, jedna čitateljica traži savjet, jer već 5 mjeseci ima dnevne i noćne bolove poradi stanja koje se naziva smrznuto rame.
Do sada je primila 4 blokade (injekcije u rame, koje bi trebale smanjiti bolove i upalu), te prošla fizioterapiju, ali bez rezultata.
Raspituje se bi li u njenom slučaju od pomoći bila terapija udarnim valom.
Smrznuto rame je kolokvijalni naziv za proces kojemu se ni do danas ne zna uzrok, a predstavlja upalni proces na zglobnoj čahuri. Jednom započet proces uobičajeno traje između jedne do tri godine, te ima tri svoje faze- upalnu (kada je bol najjača), fazu smrzavanja (kada je ograničenje kretnji najveće) i fazu odmrzavanja. Iako će bolest proći i bez liječenja, u jednog dijela pacijenata je bol toliko intenzivna da zahtjeva terapiju, a u nekim slučajevima proces se produži toliko, da ponovo terapija biva nužna. Također, ove se tri faze ne moraju izmjenjivati kako je opisano.
Ako bolnost ne popušta niti poslije višekratnih „blokada“, valja još jednom provjeriti radi li se o smrznutom ramenu, ili o nekom drugom procesu koji samo sliči na njega. Ponovno RTG snimanje, ili još bolje MR je indiciran. Ako je potvrđena dijagnoza, tada je vrlo vjerojatno da je fizioterapija pokušavala intenzivno razgibavati rame, ili je to pacijent sam činio i to u upalnoj fazi. Naime, istraživanja su jasno pokazala da bolno razgibavanje, ili ponavljani bolni pokreti tijekom dana, produžuju upalnu fazu, a u isto vrijeme smanjuju djelotvornost protuupalnih lijekova i analgetika. Zato je prvi zadatak ne raditi pokrete koji bole. Ako je potrebno (u malom broju slučajeva), cijela se ruka na neko vrijeme može staviti u djelomičnu imobilizaciju. Po završetku jake upalne faze, iskusan i vješt fizioterapeut može krenuti sa kompleksom trakcija ramena u bezbolnoj zoni.
Terapija udarnim valom KONTRAINDICIRANA je u smrznutog ramena, jer djeluje na načina da pojačava upalni proces. I dok ta uloga može pomoći kod kalcifikata i tendinopatija, kod smrznutog ramena može samo štetiti.
„Nakon učinjene MR desnog koljena, zaključak degenerativno promjenjene meniske sa horizontalnom i okomitom rupturom stražnjeg roga medijalnog meniska.
Radim kao trgovac i imam užasne bolove u koljenu. Nakon sat dva stajanja imam osjećaj koda mi se koljeno ukočilo.
Molim Vaše mišljenje da li treba operirat ili ne. Imam 45 godina.“
Meniskusi u koljenu imaju dvije uloge. Jedna je poboljšanje stabilnosti koljena na način da svojim oblikom i smještajem od plitkog čine duboki tanjur. U tom smislu zglobna čašica postaje dublja, te je ograničeno proklizavanje glavice.
Druga je amortizacija. Kada uklonimo vanjski (lateralni) meniskus, istraživanja su pokazala da je stres na zglobnu hrskavicu za 2-3 puta veći.
Operativni zahvati na meniskusima izvode se putem artroskopije i mogu biti jednostavno uklanjanje oštećenog dijela ili cijelog meniskusa. Alternativno, moguće je pokušati sašiti meniskus, ali to je rješenje pogodno za vrlo mlade ljude, te pri specifičnim oštećenjima, a i tada treba nešto sreće da se zarastanje i dogodilo.
U konkretnom slučaju jasno je da od šivanja nema koristi. Ako meniskusi zaista izazivaju smetnje, tada je jedino rješenje uklanjanje oštećenih dijelova. Važno je ovdje pitanje uzrokuju li zaista ta oštećenja bolove ili su već na djelu početne degenerativne promjene na zglobu i hrskavici, pa onda na magnetskoj rezonanci najviše strše oštećeni meniskusi? Da bi smo doznali odgovor na to pitanje, temeljiti pregled treba biti obavljen, te barem jedan pokušaj fizioterapije sa ciljem poboljšanja lokalne cirkulacije i mišićne snage. Ako takav postupak dovoljno smanji simptome, prestaje potreba za operacijom. Naime, osim vrlo iznimno, na operaciju meniskusa ne može se zakasniti. Na ovaj način izbjegavamo neugodne situacije u kojima je stanje po meniskotomijama u smislu bolova i ostalih smetnji, isto kao i prije operacije. Jer posve je moguće da oštećenje meniska ne uzrokuje i bol.
Imam 45godina i posljednje dvije godine povremene bolove u oba koljena. U zadnja dva mjeseca jače me boli desno koljeno, pa sam išao na pregled i ortoped mi je rekao da imam umjerenu artrozu.
Tražio sam po Internetu, pa sam vidio da se daju matične stanice u koljeno, koje popravljaju hrskavicu. Imate li iskustva sa pacijentima koji su primili matične stanice?
Artroza je kompleksna degenerativna bolest koja zahvaća ne samo hrskavicu, već i kost ispod nje. Za lakše razumjevanje, možemo usporediti hrskavicu sa travom na travnjaku, a kost sa zemljom ispod nje.
Baš kao što zemlja pruža travi potrebnu vlagu i nutrijente, tako i kost preko svojih krvnih žila daje hrskavici većinu potrebnih hranjivih tvari i kisika. Ako ona nije dovoljno propusna, hrskavica će patiti. A upravo to se događa kod artroze. Prve znakove za tu bolest vidimo na običnim RTG snimkama u obliku svjetle linije na kosti ispod hrskavice. To stanje zovemo subhondralnom sklerozacijom i označava proces bukvalnog zgušnjavanja i otvrdnjavanja kosti na kojoj se nalazi hrskavica. Tako tvrda kost sve slabije propušta hranjive tvari, što rezultira bržim „trošenjem“ i sporijim oporavkom hrskavice. Usporedba s travnjakom ovdje je izvrsna. Ako ispod trave imamo beton, možete sasuti svu silu novog sjemenja trave i gnojiva, poslije čega možda može narasti koja nova vlat trave, ali to ne može biti travnjak kakvog smo poznavali.
U tom smislu, dosadašnja istraživanja o utjecaju matičnih stanica na artrozu sprovedena su u glavnom na malom broju ispitanika, te konačnog recepta za to u kojoj fazi artroze i da li uopće ova metoda liječenja jest efikasna, nemamo. Čak i autori onih studija koje tvrde da su benefiti znatni, priznaju da oni traju najviše 2 godine po terapiji. Ako se pak odlučite za takav tretman, ne zaboravite da jedino dokazani postupak kod artroze, potvrđen na desecima tisuća pacijenata, a koji smanjuje bolove, prorjeđuje posjete liječniku i odgađa operacije je redovna i prilagođena fizička aktivnost, dakle rekreativni sport.
Jedan naš čitatelj ima bolove obije ahilove tetive posljednjih godinu i pol. Inače je izrazito fizički aktivan i trči mnogo kilometara na tjedan.
RTG snimanje pokazalo je kalcifikate na hvatištima tetive za petnu kost (bolje ih je nazvati osteofitima), te je potom učinjena terapija udarnim valom (ukupno 5 terapijskih procedura), sa istezanjem, pokušajem odmora, ali sve uz tranzitorna poboljšanja.
Kao i u većini sličnih slučajeva, naš čitatelj traži savjet o tome treba li ponoviti terapiju udarnim valom, postoji li kakav „laser“ ili slično što bi mu moglo ukloniti bolove i omogućiti mu da se nastavi baviti aktivnostima na isti način koji ga je i doveo u bolove.
Osteofiti na petnoj kosti nisu rijetkost. Možemo ih naći redovito u zrelijoj populaciji, te češće kod izrazito fizički aktivnih pacijenata. Sami po sebi ne predstavljaju problem (osim kada su iznimno veliki), već su znak adaptacije kostiju na velika i dugotrajna fizička opterećenja. U tom smislu, ukloniti ih se može jedino kirurški. NITI JEDNA FORMA TERAPIJE UDARNIM VALOM IH NE MOŽE „RAZBITI“, već jedino smanjiti lokalnu bolnost. Ako to nije bilo uspješno, tada je rezervoar jednostavnih terapija ispražnjen i potrebno je sprovesti kompleksniju dijagnostiku, a potom i terapiju.
Ako je jasno da su ti osteofiti reakcija na stres, tada je procjena gdje se on dominantno događa važna, kako bi ga mogli smanjiti. Uobičajeno nađemo nedostatak odgovarajućeg zagrijavanja i dovoljno dugog istezanja poslije trčanja, ali i druge pogreške u treningu koje doprinose boli i valja ih korigirati. Potom slijedi i fizikalni pregled, koji će procijentiti ima li na samom stopalu i donjem ekstremitetu nekih promjena koji povećavaju stres, a može ih se korigirati manualnom terapijom, ortotikom, ili promjenom u treningu.
Kada je sve to učinjeno, potrebno je i dovoljno vremena da takve promjene donesu zadovoljavajući rezultat. U tom slučaju, vodstvo iskusnog sportskog fizioterapeuta je od presudne važnosti.
