Opća prevencija ozljeda u sportu

Vrhunski, u glavnom profesionalni sportaši, od kojih je većina imala jednu ili više ozljeda, koje smo tretirali moje kolege i ja, ili su sami sportaši činili intervencije da smanje simptome prije samog natjecanja. Od tada sam ju mnogo puta ponovio, više kao neslanu šalu ili tek opservaciju na ono što se događa u okolini prosječnog sportskog fizioterapeuta ili bilo kojeg djelatnika u sportu. 

Intenzivna ili profesionalna sportska aktivnost u svojoj prirodi ima za cilj pomicanje individualnih fizičkih sposobnosti do njenih granica ili preko njih. Sama ta činjenica postavlja tijelo sportaša u rizik od ozljeda. I one se događaju. Onda ih liječimo. Vraćamo sportaša u trening. Potom liječimo istu ili neku drugu ozljedu. I tako u nedogled. U tom skupu ozljeda postoje one koje se ne mogu spriječiti, ili barem ne potpuno (traume), te one čija bi prevencija trebala biti najvažniji dio sportske fizioterapije (sindromi prenaprezanja). Da citiram jednog sjajnog i strastvenog sportskog liječnika s kojim sam imao mogućnost blisko surađivati: „Svaka je ozljeda sportaša poraz naše struke“. 

Cijelo područje prevencije ozljeda u sportu danas je vrlo široko, objedinjava veliki broj subspecijalnosti u medicini i sportskoj znanosti u širem smislu, te je industrija vrijedna milijarde Eura. U isto to vrijeme, to isto područje polje je u kojem caruju poluinformacije, neznanstveni pristupi, alternativna medicina, bombastična obećanja, forsiranje „protokola“ prevencije koji bi trebali funkcionirati kod svih sportaša, iako su oni vrlo različiti u svakom pogledu, jednostavni savjeti kojima je za cilj riješiti kompleksan problem, dodaci prehrani koji obećavaju ono što nije moguće niti u bajkama, sustavi rekuperacije i oporavka koje promoviraju poznati sportaši i treneri, bez znanstvene podloge ili razumijevanja njihova djelovanja i mnogo toga još, što ne stane u ovaj mali tekst. 

U svojoj osnovi, prevencija ozljeda je jednostavna. Njen je zadatak spriječiti sportaša da razvije kumulativna oštećenja svog sustava za pokretanje, koja će rezultirati ozljedom. Dominantna poluga tog nastojanja je manipulacija trenažnim opterećenjem i odmorom. Pravilna prehrana i dovoljna hidracija ovdje su preduvjeti.  

Svi ostali postupci iz danas širokog univerzuma preventivnih i „preventivnih“ mjera i postupaka su tek dodaci koji uspješnost prevencije mogu podići za koji postotak, ali samostalno ne mogu učiniti gotovo ništa. To je istina, ma što god pronašli na internetu, socijalnim mrežama ili drugim dijelovima ovog elektronički povezanog Svijeta, u kojemu su uobičajeno (kao i u stvarnom životu) najglasniji oni koji znaju najmanje. Nudeći vam jednostavna rješenja za kompleksan problem, oni igraju na staru evolucijsku kartu svakog od nas, a to je da jedan problem mora imati jedno, ako je ikako moguće jednostavno rješenje, a još bolje ako se ono može primijeniti na sve koji su u potrebi. Ako je taj postupak ili sredstvo skupo, tada je njegova „aura“ učinkovitosti još intenzivnija. U toj kakofoniji informacija, polu informacija, a vrlo često i potpunih dezinformacija teško se snalazi i netko poput mene, sa širokim iskustvom i znanjem. Tek mogu zamisliti kako je sportašima,  njihovim roditeljima, trenerima, pa i manje iskusnim fizioterapeutima ili liječnicima. Kada se tu doda i razumijevanje da je svijet profesionalnog sporta veliki biznis, te je potreba za zaradom svakog od uključenih aktera činjenica, tada slika prašume postaje sve gušća. A jednostavna je činjenica da su najefikasnije metode prevencije ozljeda jeftine ili besplatne, te lako primjenjive uz nešto suradnje u sportsko medicinskom timu, koji bi trebali sačinjavati trener, kondicijski trener, fizioterapeut i liječnik. 

Ne umanjujući značaj napretka ove moje struke kroz protekla desetljeća, te posljedično dublje razumijevanje fizioloških i patoloških procesa, uz razvoj novih tehnologija i postupaka dijagnostike i liječenja, imam potrebu ispričati malu priču o prevenciji ozljeda iz davnih 90-ih godina prošlog stoljeća, koja, čini mi se, dobro oslikava sve ovo što je do sada napisano. 

Bila je to zima ’96, kada sam kao mladi i relativno neiskusan fizioterapeut radio više poslova, od kojih je jedan bio i kao terapeut u lokalnom košarkaškom klubu. Tada mi je pristupio trener ženskog odbojkaškog kluba, koji je trenirao u istoj dvorani i zamolio me da im pomognem, jer su imali veliki problem sa ozljedama. Naime, na polusezoni, od ukupno 8 igračica prve postave, njih 6 je bilo ozlijeđeno do mjere da nisu mogle niti trenirati, a kamo li sudjelovati u utakmicama. To je bilo vrijeme prije no što je uvedna pozicija libera. Pristao sam. Posao je bio intenzivan. Rezultati su bili dobri, te su djevojke završile kao druge u prvenstvu i kupu Hrvatske.

Netom nakon kraja natjecateljske sezone, pozvan sam na razgovor od strane trenera i predsjednika kluba, u kojemu su mi ponudili da i dalje radim za njih. Rekao sam da hoću, ali da imam samo jedan uvjet. Koji? Kad kažem da je kraj treninga, onda je kraj treninga! Trener, inače jedan dragi čovjek, čije je srce veće od njega samog, promijenio je boju lica u varijantu plave i jedva se suzdržavajući rekao da on ne može to prihvatiti, jer da je trening i sve ono što se u njemu događa pod isključivom njegovom ingerencijom. Vrlo polako, objasnio sam da sam u proteklih nekoliko mjeseci bio svjedokom situacija u kojima su se gotovo sve ozljede događale na samom treningu, nikada tijekom utakmice i to na samom njegovom kraju, čiji je intenzitet u toj fazi naglo rastao, kao što je rastao i umor igračica. Taj nesrazmjer između zahtjeva trenera i mogućnosti sportašica kreirao je ozljede koje smo liječili danima, a nekada i tjednima, te bez te promjene, moja uloga u klubu je granično besmislena. Nakon kratkog razmišljanja (i usputne promjene bolje u licu prema zdravijoj nijansi), trener, a kasnije i moj prijatelj, pristao je na opisani uvjet. Siguran sam da je pristao samo zato jer je mislio da tu svoju mogućnost prekida treninga nikada neću iskoristiti. 

Treći trening u novoj sezoni primicao se kraju, jasno se vidjelo da  su igračice iscrpljene, s jedne strane, a trener sve nervozniji s druge strane. To je kreiralo poriv u treneru da dodaje novu kompleksnost u trenažne zahtjeve, koji nisu mogli biti kvalitetno izvršeni poradi umora, što je dodavalo intenzitet u njegovu frustraciju, te ga je poticalo na dodavanje novih fizičkih zahtjeve u trenažni proces. Upravo ono što sam i označio kao razlog najvećeg broja ozljeda u prethodnom periodu. Došao sam do trenera, tiho, i smireno ga zamolio da završimo ovaj dio treninga i da mi dozvoli da sa igračicama napravim program vježbi za prevenciju ozljeda u preostalom vremenu. Slijedila je kratka, dramatska pauza. Njemu je bilo jasno da ako odbije moj zahtjev, ja ću se okrenuti i otići iz kluba, a zaista im je trebao sposoban fizioterapeut. No, ako pristane, mora progutati svoju frustraciju, možda malo ponosa, a svakako svoj ego. Na njegovu čast učinio je ovo posljednje. U tjednima koji su slijedili, zajedno sa njim, te kondicijskim trenerom ustanovili smo protokole koji su objedinjavali jednostavne postupke produženog zagrijavanja prije treninga, detektiranja umora kod pojedinih igračica prije samog treninga i prilagodbe opterećenja za njih, kreiranja individualnih kondicijskih treninga za svaku posebno, zajedno sa programima prevencije, također za svaku individualno, a u zavisnosti od njenih potreba i trenutnog stanja, uz jednostavne programe istezanja i relaksacije, te samodijagnostike stanja u vlastitom tijelu poslije treninga. Za svaki od tih postupaka bio je zadužen jedan od članova sportsko medicinskog tima, uz koordinacija svih nas, koja je bila u mojoj nadležnosti. Kako je međusobno povjerenje između svih uključenih raslo (igračice, trener, kondicijski trener, uprava kluba), tako je unutarnji otpor slabio, a sloboda komunikacije unutar kluba rasla. Tako slobodna komunikacija omogućila je daljnje poboljšanje i individualizaciju preventivnih postupaka i metoda, te nadgledanje njihove primjene. 

Moram napomenuti da financijsko okruženje u klubu, u to vrijeme nije bilo idealno i medicinska torba sa tek nekoliko svari u njoj je bila jedino što smo imali. No, imali smo nešto mnogo vrijednije, a to je timski rad neopterećen potrebom da se bude u pravu, već da se učini ono što je nužno i potrebno. 

Slijedeće dvije sezone, jedne su sezone u povijesti tog kluba u kojima niti jedna igračica izostala sa službene utakmice zbog ozljeda. 

Kako je odbojka nekontaktni sport i traume su rijetke, izostanak sindroma prenaprezanja značio je jasan uspjeh ovog modela prevencije ozljeda. I, da. To su dvije najuspješnije sezone u analima kluba, mjerene sportskim rezultatima.

Ponekad, u životu i profesiji, najvrijednije stvari su besplatne. Ali rezultati mogu biti stvarni i veliki, baš kao u ovoj priči. 

U to vrijeme, moja privatna praksa je rasla i sve sam manje vremena mogao provoditi na treninzima “mojih” odbojkašica. To je rezultiralo postupnim povećanjem broja ozljeda i novim izostancima sa službenih utakmicama u sezonama koje su slijedile. Iako sam i danas, nakon mnogo desetljeća, vezan za isti klub i liječim današnje igračice, sjećanje na te dvije prekrasne godine sa svim njihovim dobrobitima daje mi pravo reći da je sprovođenje prevencije ozljeda u vrhunskom i profesionalnom sportu moguće i lako, gotovo banalno jednostavno. Preduvjet je tek nešto znanja, malo iskustva i puno komunikacije unutar sportsko medicinskog tima i samog tima sa sportašima, odnosno sportašicama. Onog časa kada je ta komunikacija loša, teška, frustrirajuća ili nemoguća, nemogućom postaje i prevencija ozljeda, te ju niti jedan aspekt moderne znanosti i tehnologije ne može spasiti.