U okolini lakta hvata se većina mišića koja pokreće prste i omogućuje njihov stisak i opuštanje. To će reći da se sve što uhvatimo, podignemo ili nosimo u rukama, neizostavno prenosi od šake preko lakta, pa sve do ramena. No, to nije problem. Za prijenos sila tijelo je ustrojeno više nego dobro. Problem nastaje onda kada se određeni monotoni pokreti ponavljaju iznimno dugo, a pogotovo onda kada su izvođeni vrlo snažno. Pokreti servisa ili bekenda u tenisu izvrstan su primjer za to, no ništa manje rizični nisu ni kružni pokreti pri čišćenju, posebice pranju prozora, zidanju (žbukanju, miješanju betona), bojanju zidova, radu sa odvijačem, kopanju… Sve to može dovesti do preopterećenja mišića podlaktice, te posljedično do oštećenja njihova hvatišta na laktu, što zovemo epikondilitisom, ili preciznije lateralnim epikondilitisom, odnosno, teniskim laktom.
Priča govori da je u početku kolokvijalni naziv za lateralni epikondilitis bio lakat perača prozora. No sve se promijenilo pri posjetu jednog bogatog industrijalca svojem liječniku u New Yorku. Njegovi su bolovi u laktu bili uporni, te je pomoć liječnika bila nužna. Lateralni epikondilitis nije ime koje možete zapamtiti lako, a lakat perača prozora nije nešto što bogati industrijalac može izgovoriti pred rodbinom i prijateljima. Razmišljajući kako da riješi taj sitni problem,a vodeći se činjenicom da je pacijent bio i rekretivni igrač tenisa, dotični je liječnik došao na ideju – Teniski lakat.
Bila ova priča istinita, ili spada u domenu urbanih legendi, ostaje činjenica da je teniski lakat vrlo čest bolni sindrom, te bez obzira na nadimak, nije rezerviran samo za tenisače. Naime, lakat i pokreti u njemu u mnogome su korijen pokretima u šaci koja nam je za svakodnevni život i sportske aktivnosti od iznimne važnosti.
U okolini lakta hvata se većina mišića koja pokreće prste i omogućuje njihov stisak i opuštanje. To će reći da sila hvatanja svega što držimo, podignemo ili nosimo u rukama, neizostavno prenosi od šake preko lakta, pa sve do ramena. No, to nije problem. Za prijenos sila tijelo je ustrojeno više nego dobro. Problem nastaje onda kada se određeni monotoni pokreti ponavljaju dugo, a pogotovo onda kada su izvođeni vrlo snažno. Pokreti servisa ili bekenda u tenisu izvrstan su primjer za to, no ništa manje rizični nisu ni kružni pokreti pri čišćenju, posebice pranju prozora, zidanju (žbukanju, miješanju betona), bojanju zidova, radu sa odvijačem, kopanju… Sve to može dovesti do preopterećenja mišića podlaktice, te posljedično do oštećenja njihova hvatišta na laktu, što zovemo epikondilitisom, ili preciznije lateralnim epikondilitisom, odnosno, teniskim laktom.
Najznačajniji simptom u ovog sindroma, jest bol sa vanjske strane lakta, koja u početku može biti slabog intenziteta, da bi kasnije postajala sve jača. Rjeđe nastup simptoma može biti i iznenadan, a u formi oštre boli izazvane nekom kretnjom ili intenzivnom fizičkom aktivnošću. U oba slučaja bol se pojačava kod hvatanja šakom ili opružanja prstiju, što onemogućava rad u nekim profesijama i sportskim aktivnostima.
Za dijagnostiku je u većini slučajeva dovoljan klinički pregled. Bolnost na dodir na tipičnom mjestu, zajedno sa bolnošću koja se pojačava stiskom šake i opružanjem prstiju uz otpor, tipična je za ovaj sindrom. U našoj poliklinici rutinski učinimo i ultrazvučni pregled, kako bi procijenili nivo upalnog procesa i stanje same tetive. Tim je načinom moguće, uz upalni proces, pronaći eventualno prisutna oštećenja tetive, kalcifikate, te druge promjene okolnih tkiva koje utječu na izbor terapije. U koliko nema niti jedne tipične promjene, vjerojatno je riječ o tzv. lažnom teniskom laktu, o čemu nešto više dalje u tekstu.
Liječenje lokalnih promjena uključuje postupke za smirivanje upalnog procesa i stimulaciju cijeljenja tetive. U zavisnosti od konkretnog slučaja ono može uključivati manualnu terapiju (frikcijska masaža, stimulacija okidačkih točaka, faciorelaksacija, mobilizacija s pokretom i sl.), te cijelu bateriju fizikalnih postupaka (laser, ultrazvuk, pulsna magnetoterapija, radiofrekventna terapija…)
Vježbanje započinje pri prvoj pojavi simptoma, te se u početku zasniva na istezanju sa ciljem smanjivanja mišićne napetosti, a s tim posljedično i tenzije na mišićnom hvatištu na laktu. Potom se uključuju i vježbe jačanja za mišiće podlaktice u formi koncentrične, te izolirane ekscentrične kontrakcije u obliku vježbi koje je potrebno činiti više puta dnevno.
Ako i nakon uporno sprovedene fizioterapije ne dolazi do poboljšanja, valja razmotriti i primjenu terapije udarnim valom. Ona predstavlja stimulaciju cijeljenja kroničnog stanja na hvatištima tetiva putem fokusiranih zvučnih impulsa. Naša su iskustva s tom metodom odlična, ali je i za njeno djelovanje potrebno vrijeme koje tjelesni procesi probuđeni ovom stimulacijom koriste za konačno cijeljenje oštećenog tkiva.
TENZIJSKI MODEL- govori kako je mjesto boli, u ovom slučaju lakat, samo lokacija oštećenja tkiva koje nije moglo izdržati stres generiran negdje drugdje u velikom mehanizmu kretnje. Naime, vanjsku rotaciju podlaktice (kao kod korištenja odvijača), koja je i izrazito bolna u tenskom laktu, pomažu i mišići ramenog obruča i vrata. U koliko postoji poremećaj u pokretljivosti, snazi ili izdržljivosti tih struktura, značajno se povećava i stres na lakat i njegovu okolinu, što stvara pogodne uvjete za razvoj bolova i oštećenja tkiva. Iz tog razloga, pregled cijelog gornjeg ekstremiteta i kralježnice rutinski je postupak kod pacijenata s teniskim laktom. Potom i sanacija uočenih nedostataka značajno ubrzava ukupno liječenje.
LAŽNI TENISKI LAKAT- je specifičan bolni problem u kojemu su svi ili neki testovi za teniski lakat pozitivni, ali se na ultrazvuku ne vide tipične promjene za ovaj sindrom prenaprezanja. Tada je potrebno učiniti dodatnu dijagnostiku kako bi se utvrdio točan uzrok smetnji. Naše iskustvo govori da su najčešći povodi za ovakvo stanje poremećaji u vratnoj kralježnici i zglobu ramena. Rijetko to mogu biti i druge bolesti, čiji je ovo prvi simptom
Po smirivanju bolnosti, važno je učiniti promjene u radnoj ili sportskoj okolini, kako se simptomi ne bi vratili. U oba slučaja, nužno je održavati snagu i fleksibilnosti zglobova i mišića gornjeg ekstremteta i kralježnice kroz dodatni trening ili vježbe. To je ujedno i najbolji način prevencije.
Kao dodatak, promjena gripa, težine reketa i napetosti žica na njemu, tehnike udarca u tenisu, formi vježbi u teretani, zatim uvođenje dovoljno odmora između treninga, te cijeli niz individualnih promjena koje utvrdimo da su nužne poslije dijagnostike trenažnog procesa za konkretnog sportaša i sport imaju za cilj da prvi teniski lakat u životu bude ujedno i posljednji. Slično se može i treba učiniti i u radnoj okolini. Jer ako se i sanira samo oštećenje, a osoba se vrati u neizmijenjenu okolinu koja je i uzrokovala bolno stanje, nije moguće očekivati i trajnu sanaciju, već samo prolazno poboljšanje.
Ovo oboljenje može biti vrlo uporno, pa se liječenje može odužiti. I kod najbolje, pravovremene i dovoljno uporno sprovedene fizioterapije ostaje oko 10% onih koji ne osjećaju dovoljno smanjenje simptoma za povratak u normalnu svakodnevicu ili sportsku aktivnost. Tada se može pokušati sa instalacijom kortizona (injekcija direktno na mjesto oštećenja), a zaista vrlo rijetko i sa operativnim zahvatom. Najčešće u rezistentnih slučajeva savjetujemo strpljenje i izvođenje terapije u kući unutar više mjeseci, jer iskustvo i znanstveni radovi pokazuju da je takav postupak uspješniji od same operacije, a ne nosi rizike kao kirurgija.
Ortoze (steznici) za lakat mogu biti kratkotrajna pomoć u fazi povratka u sport. Naime, pritisak takve poveske ili bandaže smanjuje tenzijske sile u samoj tetivi čije je hvatište u procesu cijeljenja, pa na taj način smanjuje i mogućnost ponovnog ozljeđivanja. No, tako se povećana tenzija prenosi na mehanizme vrata i ramena, te se u dužem vremenskom periodu povećava rizik od ozljeda i na tim segmentima. Stoga je nošenje poveske tek pomoć u povratku u puno trenažno opterećenje, a nikako trajno rješenje.
SAMOPOMOĆ- U koliko fizioterapija nije dostupna, moguće si je pomoći na nekoliko načina. Istezanje mišića podlaktice, kao što je pokazano na fotografijama u ovom tekstu. Njih treba činiti u formi statičkog istezanja, zadržavanje pozicije 20-30 sekundi, više puta na dan. Dodatne vježbe istezanja za rame i vrat mogu biti od pomoći. Također je moguća i samofrikcija, unutar koje se palcem suprotne ruke vrši poprečna masaža oštećene tetive. Taj postupak dovoljno je činiti jednom dnevno u trajanju od 5 minuta. Također, masaža mišića podlaktice i nadlaktice, ako nije vrlo agresivna, može pomoći u smanjenju bolova. I nju je dobro učiniti jednom dnevno.
Više informacija:
Descatha A, Albo F, Leclerc A, et al. Lateral epicondylitis
and physical exposure at work? A review of prospective
studies and meta-analysis. Arthritis Care Res
(Hoboken) 2016; 68: 1681–1687.
Kraushaar BS and Nirschl RP. Tendinosis of the elbow
(tennis elbow). Clinical features and findings of histological,
immunohistochemical, and electron microscopy
studies. J Bone Joint Surg Am 1999; 81: 259–278.
Pitzer ME, Seidenberg PH and Bader DA. Elbow tendinopathy.
Med Clin North Am 2014; 98: 833–849, xiii.
Walz DM, Newman JS, Konin GP, et al. Epicondylitis:
pathogenesis, imaging, and treatment. Radiographics
2010; 30: 167–184.
Verhaar JA. Tennis elbow: anatomical, epidemiological
and therapeutic aspects. Int Orthop 1994; 18: 263–267.
Ljung BO, Lieber RL and Fride´n J. Wrist extensor
muscle pathology in lateral epicondylitis. J Hand Surg
Br 1999; 24: 177–183.
Bisset L, Paungmali A, Vicenzino B, et al. A systematic
review and meta-analysis of clinical trials on physical
interventions for lateral epicondylalgia. Br J Sports
Med 2005; 39: 411–422.