U posljednjih dvadesetak godina bitno se promijenilo naše razumijevanje funkcioniranja najvećeg zgloba u ljudskom tijelu- koljena. Napose se ovo odnosi na jedan njegov dio- malu kost umetnutu u tetivu velikog butnog mišića, koju zovemo patela ili iver, a u svakodnevnom govoru nazivamo je i (vrlo pogrešno) čašica. Ona se nalazi sa prednje strane koljena i vrlo je lako lociramo kada rukom prijeđemo preko tog mjesta. Njen je osnovni zadatak biti točka oslonca velikom butnom mišići pri pokretu opružanja koljena upravo onako kako je kod klackalice točka oslonca na njenoj sredini. Inače patela je, za razliku od većine kostiju u tijelu tzv. lebdeća kost. Umetnuta u tetivu velikog butnog mišića, sa svoje stražnje strane presvučena je hrskavicom kojom klizi pri pokretanju po donjem dijelu butne kosti, pa na RTG snimkama patela izgleda kao klin, a na butnoj kosti postoji odgovarajući utor kako bi smjer kretanja patele bio uvijek isti.
Mnogo problema može uzrokovati patela. Za neke od njih krivi smo sami, dok je za druge kriva genetska predispozicija ili kakva nesretna trauma. U ovu drugu skupinu spadaju dva česta stanja, a to je loše usmjerenje patele i luksacija, odnosno iščašenje. Loše usmjerenje pojednostvljeno znači da patela ne klizi točno svojim vrhom po sredini utora na butnoj kosti, već je pri tom klizanju usmjerenija više na desnu ili lijevu stranu. Takvo se stanje dijagnosticira RTG snimkama, a tijekom godina može dovesti do oštećenja hrskavice na dijelu većeg pritiska, te time i do bolova praćenih nemogućnošću normalnog pokretanja i hoda. Ovu anomaliju patele smatramo urođenom.
Iščašenja se mogu dogoditi prilikom trauma, padova, automobilskih nesreća i sličnog, u kojem vrlo specifične sile «izguraju» patelu iz njenog ležišta usporkos svim vezivnim svezama i mišiću koji se opire tome. Osim kod trauma, iščašenja se mogu dogoditi i «spontano», odnosno kod uobičajenih i svakodnevnih kretnji popt čučnja, okreta tijela, izlaska iz automobila i slično. U tim slučajevima rijetkost je samo jedno iščašenje, već je češća situacija da se luksacije događaju povremeno i bez intenzivnih kretnji. Moguće je i da nakon prvog traumatskog iščašenja, slijedom cijelog niza faktora dođe do trajne nestabilnosti u tom području, pa patela postane «luksabilna», odnosno sklona iščašenjima. U koliko nema početne traume, već patela od prve «iskače» bez traume, govorimo o stanju za koje se predispozicija nasljeđuje, a njegovu pojavljivanju može pogodovati i mišićna slabost.
Oštećenja patelarne hrskavice mogu se javiti i prilikom rasta i razvoja, dakle još u adolescenciji i bez konkretnog uzroka, poput lošeg usmjerenja, traume ili iščašenja. Obično ih dijagnosticiramo po bolovima s prednje strane koljena koji ne prolaze i nakon dužeg vremenskog razdoblja. Specifičnost tih stanja je da se sama bolnost nerijetko izgubi nakon završenog rasta, sa mogućnošću ponovnog pojavljivanja kasnije tijekom života.
Liječenje svakog od ovih stanja vrlo je specifično, a se razlikuje od osobe do osobe. Operativno liječenje u principu se primjenjuje kada se fizioterapijom i vježbanjem ne postigne adekvatno oslobođenje od bolova, kada se više puta ponovi iščašenje patele ili kada loše usmjerenje prijeti kasnijom artrozom, odnosno potpunim oštećenjem hrskavice koje je izuzetno teško liječiti. Bez obzira kojim se putem u liječenju krene (prvo fizioterapija ili prvo operacija) važno je znati da su sve to u svojoj osnovi kronična satnja koje je važno kontrolirati cijeli život, e ne bi li se održalo stanje bez bolova, patela na svom mjestu, odnosno spriječilo ili usporilo daljnje oštećenje hrskavice.
Ipak, uvjerljivo najčešće stanje koje kod patele izaziva bol je oštećenje njene hrskavice, bilo da je ono uzrokovano traumom, nasljeđem, ili lošim usmjerenjem. Ta oštećenja zovemo hondopatijom (bolovima poradi hrskavice), hondromalacijom (omekšanjem hrskavice), te u najtežim slučejevima osteoartritisom ili artrozom (izrazitim stanjenjem i oštećenjem hrskavičnog pokrova). U različitih tipova i veličina oštećenja operativno se može djelovati na više načina. Jedan od njih, a ujedno i najčešće izvođen, je «brušenje» hrskavice, kod kojeg se poravnavaju njene neravnine i na taj način nastoji smanjiti daljnje oštećivanje. Specifični tipovi oštećenja mogu se operativno liječiti uzgojem hrskavice u laboratoriju, te zatim njenim «prišivanjem» na defekt, pa čak i ubrizgavanjem posebnih stanica u sam defekt, zatim tzv. mikrofrakturama, te na još neke načine, od kojih svaki ima svoje dobre i loše strane.
Fizioterapija se dugo sreće sa patelarnim problemima, te su se njeni pristupi liječenju tijekom vremena mijenjali. I ne tako davno smatrali smo da je snažan kvadriceps (veliki prednji butni mišić u čiju je tetivu uložena patela) ključ ukupnog liječenja. Posljednjih godina razumjeli smo da je osim same snage kvadricepsa, važna i snaga mišića stražnje lože natkoljenice, mišića kuka, stražnjice, te donjeg dijela leđa i trbuha, naprosto stoga jer svi oni učestvuju u hodanju, trčanju i pokretanju tijela, te njihova povećana snaga posredno rasterećuje patelu. Shvatili smo da je važna i fleksibilnost, jer prezategnuti mišići mogu povećati pritisak patele na butnu kost, a time i bolove. Najvažniji pomak prema kvalitetnijem i efikasnijem liječenju dogodio se razmijevanjem brzine mišićne reakcije i njegovog utjecaja na pokrete patele, te na stres patelarne hrskavice. Naime, kada naiđete na neravninu podloge pri hodanju, nesvjesno i vrlo brzo zatežu se svi mišići koji učestvuju u hodanju, e ne bi li zaštitili ligamente i hrskavice zglobova pri hodanju. U koliko je ta reakcija spora, dolazi do nekontroliranih pokreta patele, te mikrooštećenja njene hrskavice, rezultirajući u konačnici mogućom upalom i bolovima. Ili, kako volimo reći, možete imati i Švarcinegerov kvadriceps, ali ako se on ne zategne na vrijeme, slaba korist od tolike snage.
Tako se danas terapija bolnih patelarnih stanja sastoji prije svega od fizioterapije (elektroterapije, ultrazvuka, magnetoterapije, lasera, toplih ili hladnih procedura), a sve u cilju što bržeg uklanjanja bolova. Drugi dio liječenja sadržan je u prilično kompleksnom programu vježbanja kojemu je za cilj svakako ojačati sve mišiće uključene u hodanje, ali i poboljšati fleksibilnost, te naravno povećati brzinu njihove reakcije. U sportaša sa ovim problemima dodatno se treba poraditi i na eksplozivnoj snazi, repetitivnoj snazi, izdržljivosti i balansnom treningu, a sve u cilju potpunog povratka u sport. Važno je reći da je ukupno liječenje patelarnih sindroma rijetko kratko, a i kada se brzo dostigne smanjenje ili uklanjanje bolova, valja i dalje održavati sve mišićne funkcije dobrima, e kako bi se stanje bez bolova održalo i nakon završenog liječenja, bez obzira je li ili nije prije fizioterapije učinjen kakav operativni zahvat.
Moram priznati da i danas postoje stvari koje kod patele još uvijek do kraja ne razumijemo. Jedna od njih je zašto neki ljudi sa izrazitim oštećenjima patelarne hrskavice nemaju nikakvih simptoma, posebice bolova, već se nesmetano bave sportom, pa čak i u atletskim disciplinama osvajaju olimpijske medalje, dok neki drugi sa mnogo manjim oštećenjima trpe bolove i onda kada je sprovedeno adekvatno operativno i/ili neoperativno liječenje. To će reći da u doglednoj budućnosti moramo još mnogo toga rasvijetliti, možda uvesti nove načine liječenja (u posljednje se vrijeme testira i terapija udarnim valom), ali i da oštećena patelarna hrskavica nije uvijek razlog za prestanak bavljenja sportom, naprotiv.