Ovo je stanje neoobičajeno često u odbojci. Postoji nekoliko teorija zašto se u drugim bacačkim sportovima ono ne pojavljuje u sličnim postotcima, ali niti jedna nije znanstveno potvrđena. U našoj praksi vidjeli smo i nesrazmjeran broj rukometnih golmana sa ovom smetnjom.
Uobičajeni razlog poradi kojeg sportaši potraže pomoć kod ovog sindroma je najčešće kozmetološki (vidljiva atrofija mišića infraspinatusa, rijeđe supraspinatusa), potom bol s prednje strane ramena, a tek potom sa stražnje strane.
Važno je razumjeti da postoji nekoliko razloga poradi kojih može doći do pritiska na ovaj ogranak motoričkog živca. Literatura govori o tzv. paralabralnoj cisti, a koja zna biti posljedica stražnje nestabilnosti samog zgloba ramena. Ona vrši direktan pritisak na živac, uzrokujući bolove u predjelu lopatice i atrofiju opisanih mišića. Za dijagnozu tog stanja, a nakon klinički postavljene sumlje, najbolja je magnetska rezonanca. U koliko potvrđena, liječi se isključivo operativno. Fizioterapija bi ovdje bila samo gubitak vremena. No, kao što sam napomenuo, to je i narjeđi razlog poradi kojeg sportaši sa ovim sindromom traže pomoć. Najčešći je distenzija živca pri određenim sportskim ili profesionalnim pokretima. Tada operativno liječenje nije indicirano, ali fizioterapija može biti od pomoći.
Bolnost s prednje strane ramena, kao što je slučaj sa rekreativnim nogometašem čije su fotografije i snimke sastavni dio ovoga teksta, drugi je najčešći razlog traženja pomoći. On u posljednjih nekoliko mjeseci osjeća bolnost desnog ramena. Na pregledu, jasno je vidljiva puna atrofija infraspinatusa i djelomočno supraspinatusa, uz izrazitu hipertrofiju teres minora, koji je inerviran drugim putem. Ostali nalaz ukazuje na jednostavni impingement sindrom, bez znakova stražnje nestabilnosti, ali uz znakove prednje labavosti ramenog zgloba. Kako nema drugih simptoma, a pokreti lopatice i vrata su uredni i bezbolni, odlučili smo se za konzervativno liječenje, koje je bilo fokusirano na poboljšanje aktivacije preostalih stabilizatora ramenog obruča.
Tenzijski model- govori kako je kompletna rotatorna manšeta u stvari skup ligamenata sa mišićnim vlaknima koja ih zatežu, kako bi mogla izvršiti svoju stabilizacijsku ulogu u pokretanju. U čisto anatomskom smislu, mišići rotatorne manšete jesu mišići sa svojim tetivama, ali funkcionalno oni više liče na ligamente. Nigdje se to tako dobro ne vidi kao u slučajevima oštećenja supraskapularnog živca. Kao rezultat tog oštećenja dolazi do pune atrofije jednog velikog i važnog mižšića- infraspinatusa. Ali kako je njegova tetiva očuvana, ona nastavlja vršiti svoju ulogu kao ligament, doprinoseći stabilnosti ramena, dok je dinamička stabilizacija raspodijeljena na ostale mišiće. Niti jedan druga skupina mišića na tijelu se ne ponaša na taj način.
To stanje povlači za sobom i promjene u istezljivosti drugih struktura, kao i aktivaciji ostalih mišića ramenog obruča. U tako promjenjenoj okolini moguće je pronaći uzroke boli i kao takve ih liječiti.
Uvjerljivo najčešći razlog traženja stručnog mišljenja jest, kao što sam već spomenuo, estetski. U koliko nema smetnji na pregledu, a intenzivna sportska aktivnost ne uzrokuje bolove ramena ili ruke, uz dobru pokretljivost lopatice, nikakva terapija nije potrebna.
Istraživanja govore kako čak i profesionalni odbojkaši u punom treningu vrlo rijetko imaju simptome čak i sa potpuno razvijenom atrofiijom, a statistički su im šanse za razvoj bolnih sindroma ramena jednake kao i u populaciji koja nema atrofiju. To će reći da je liječenje nužno samo onda kada se pojave bolovi.