Mišićne ozljede dijelimo u dvije kategorije – kontuzije (nagnječenja) i rupture (puknuća). Tako je i sa kvadricepsom. No, pojedine neliječene ili loše liječenje ozljede ovog mišića mogu uzrokovati i druga oštećenja, posebice u koljenu, a sve s obzirom na njegovu funkciju u ovom zglobu.
Kontuzije nisu rijetkost u predjelu prednjeg dijela butine. Specijalno se to odnosi na kontaktne sportove poput nogometa, rukometa, a naročito borilačkih vještina. Po težini dijelimo ih na lake, umjerene i teške. Kod ovih prvih radi se tek o manjem udarcu koji ne prodire puno dublje od površine kože i potkožnog tkiva. Manja ili veća modrica koje slijede ne uzrokuju bolove kod pokretanja, već samo kod dodira. Liječenje u ovom slučaju zaista nije potrebno, već će hladni oblozi u kombinaciji sa heparinskom kremom učiniti sve što je potrebno. Umjerene kontuzije zahvaćaju mišić, dio krvnih žila i vezivnog tkiva, te je oštećenje koje je prisutno značajno i to u obimu da bolnost prati pokretanje, naročito kod hodanja nizbrdo. Unutar samog mišića dolazi do izlijevanja krvi, stvaranja otoka, kao i oštećenja dijela mišićnih vlakana.
Zaista je potrebno prekinuti fizičku aktivnost i mirovati prvih 24-72 sata uz ledene obloge i elastični povoj. Kasnije je uputno sprovesti ciljanu fizioterapiju sa zadatkom uklanjanja hematoma i ubrzanja oporavka tkiva. U zavisnosti od težine ovog tipa nagnječenja do punog oporavka obično prolazi više tjedana. Teške kontuzije mogu izazvati i puknuće kože, mišićne ovojnice (fascije), kao i djelomičnu, pa čak i potpunu rupturu mišića. Njihovo adekvatno liječenje uobičajeno zahtjeva multidisciplinarni pristup, a do punog oporavka nerijetko prođe i više tjedana, pa čak i mjeseci.
Rupture dijelimo na istegnuća, djelomična, te potpuna puknuća mišića. Potpuno puknuće može zahtjevati kirurški zahvat, a potom i poslijeoperativnu rehabilitaciju. Djelomična puknuća treba procijeniti, naročito u kvadricepsa, te obavezno sprovesti punu ciljanu fizioterapiju, sa adekvatnim vježbanjem, a kako bi se preostali mišić osposobio za preuzimanje funkcije svoga oštećenog dijela. Istegnuća predstavljaju također puknuća, no tu se radi o pucanju relativno malog broja mišićnih vlakana. Često se ovakva, manja oštećenja zanemaruju, liječe brzo, pa čak i neadekvatno, a to u sportaša i nesportaša može ostaviti trajne posljedice. Naime, kada dođe do oštećenja mišića bilo kojeg tipa, tada bolnost i otok blokiraju mišićnu akciju, te potom nije moguće čak i kod maksimalnog voljnog napora potpuno zategnuti ozlijeđeni mišić. To je normalna, refleksna zaštitna reakcija tijela na ozljedu. No, sile koje uobičajeno svladava kvadriceps mora savladati netko drugi.
Tko? Pa većinom mišići kuka (maročito preponski), potkoljenice i stražnje lože, ali i kompletan ligamentarni sustav koljena. Sve spomenute strukture mogu tu kompenzaciju činiti kratko, što znači da se što je prije moguće mora povratiti puna funkcija kvadricepsa. Povratak u punu fizičku, a naročito sportsku aktivnost bez tog segmenta oporavka postavlja tijelo u veliki rizik od novog ozljeđivanja. Tako nije rijetko vidjeti oštećenja preponskin mišića poslije ozljeda kvadricepsa, ili pak razvoj bolova u koljenu po istim scenariju. Donji je ekstremitet jedna kompleksna cjelina i ozljeda na jednom njegovom dijelu neizostavno ima posljedice po jedan ili sve druge dijelove. Stoga je specifično, stručno i individualno liječenje svakog od navedenih oštećenja od velike važnosti, naročito u sportaša.
Osim svega navedenog, kod zaostajanja hematoma (krvarenja) u mišiću, te nemogućnosti tijela da ga evakuira i resorbira, dolazi do opasnosti stvaranja myositis osificans-a.
MYOSITIS OSSIFICANS
Kao nastavak priče, slijedi kratki prikaz stanja koje relativno rijetko može slijediti nakon mišićnog istegnuće, ili nagnječenja, a nazivamo ga myositis ossificans. U osnovi, u ovom sindromu radi se o stvaranju slobodne kosti (procesom ulaganja kalcija) na mjesto mišićnog oštećenja i hematoma (krvarenja). Ovo stanje valja razlikovati od nasljedne bolesti koja se također naziva istim imenom (a u struci je točnije zovemo „fibrodysplasia ossificans progressiva”) a predstavlja nasljedno sustavno oboljenje, koje je među ostalim karakterizirano „stvaranjem kostiju” u mišićnom tkivu svugdje po tijelu, a nevezano uz traumu ili krvarenje. S obzirom na svoje karakteristike, fibrodysplasia ossificans progressiva rijetko je predmetom fizioterapije.
Iako mehanizam nastanka myositis ossificans-a nije do kraja jasan, pretpostavlja se da je napotpuna ili loša apsorpcija hematoma nakon ozljede mišića glavni okidač procesa koji na kraju može dovesti do stvaranja slobodne kosti u mišićnom tkivu. Najčašće se to događa u području nadlaktice i natkoljenice, a uobičajeni proces kreće 2-4 tjedna od ozljede sa ulaganjem kalcija u ozlijeđeno područje, te unutar sljedeća 3-4 mjeseca završava stvaranjem oštro ograničene slobodne kosti koja se na RTG snimci može jasno uočiti. Sam proces kalcifikacije može, ali i ne mora nužno biti praćen jasnom simptomatologijom, pa se tako jedan dio ovakvih formacija uoči slučajno, pri RTG snimanju poradi sasvim drugih razloga. Ipak, jedan je dio kalcifikacija bolan, te zahtjeva liječenje.
Pri dijagnostici ovog sindroma, važno je isključiti druge moguće razloge stvaranja kalcifikata, od mnogih sistemskih bolesti, pa do karcinoma. Uobičajeno je da pacijent može povezati početak simptomatologije sa traumom (udarcem ili istegnućem). Kada je adekvatna dijagnoza uspostavljena, tada valja prijeći na terapiju. Ona se sastoji od protuupalnih lijekova kojima je za cilj smanjiti bolove, te ako je moguće usporiti proces kalcifikacije. Nadalje, fizioterapija bi trebala nastupiti odmah po ozljedi, sa ciljem ubrzanja resorpcije hematoma. U vrijeme rane faze stvaranja kalcifikata cilj je dodatno smanjiti bolove i smiriti upalu, a u fazi nakon sazrijevanja kosti pokušati potaknuti reapsorpciju tako stvorenog kalcifikata. U tu se svrhu dominantno koristi terapijski ultrazvuk, laser, a u novije vrijeme i terapija udarnim valom.
Neki ovako stvoreni kalcifikati s vremenom nestanu sami od sebe (tijelo ih apsorbira), dok drugi ostanu konstantno u istom obliku i veličini. Jedni uzrokuju bolnost i ograničenje kretnji, dok su drugi posve asimptomatski. Nešto češće smetnje uzrokuju u sportaša. Sve to govori kako sanaciji simptoma uzrokovanih myositis ossificans-om valja prići individualno, te ih kao takve liječiti u suradnji ne samo sa pacijentom, već i sa specijalistom ortopedom, kao i sa trenerom u aktivnih sportaša.
Operativni zahvati izvode se rijetko, a i tada samo kada i ako slobodna kost uzrokuje bolove ili nemogućnost normalnog kretanja, te ako svojim položajem kompromitira (pritišće) na neki od živaca. Poslijeoperativni proces uobičajeno je brz, a oporavak kompletan. Ipak, kod manjeg se broja operiranih pacijenata kalcifikat pojavi ponovo u istom ili manjem obimu.
Iako nema znanstvenih dokaza, postoji sumnja da je jedan dio miositis ossificans-a rezultat neadekvatne terapije sprovedene nakon ozljeda mišića. Stoga, naročito u aktivnih i profesionalnih sportaša, valja pravovremenom fizioterapijom što je brže moguće sanirati posljedice oštećenja mekih tkiva, kao i evakuirati otok, između ostalog i u svrhu prevencije ovog neugodnog sindroma.