Kako često prihvaćamo križobolju tek kao prolaznu nelagodu koju treba što prije ukloniti bilo kojim sredstvom, tako se nerijetko događa da se ona, jednom uklonjena, uskoro ponovo pojavi. U koliko se to dogodi jednom, ni po’ muke. No, ako se to redovno događa, tada sa terapijom nešto nije u redu, a moguće niti sa dijagnostikom.
Križobolja je simptom, a ne sama bolest. Ona je poput crvene lampice na displeju u vašem automobilu koja pokazuje da je nivo ulja vrlo nizak. E, sad, vi možete razbiti tu lampicu, prekinuti joj dovod struje, ili je pokriti nečim i ona više neće svijetliti. No, ulja će i dalje biti malo. A ako ne riješite pravi problem, automobil će stati. Možda će ukupna šteta na kraju biti i veća no što je trebala. Imajući to na umu, vjerojatno je jasnija činjenica da niti jedna danas poznata metoda liječenja ne može dati dobre rezultate kod svih križobolja. Štoviše, kada jedna metoda učini poboljšanje kod 40-ak posto ljudi koje boli donji dio leđa, tada ju smatramo izuzetno efikasnom. Tome je tako naprosto iz razloga što različiti uzroci dovode do bolova.
Pa ako jednom metodom utječete na jedan od njih, tada ne dodiruje sve ostale. Upravo zato nikakvog smisla osim čistog reklamiranja nemaju silni pokušaji da se jedna ili više metoda proglase superiornim u odnosu na druge. Štoviše cijeli taj mali rat između metoda liječenja u stvari je umjetan. On ne bi trebao postojati, jer svaki uzrok križobolje nosi svoj način liječenja. Sve ostalo nema veze sa ozbiljnom medicinom, kao ni sa željom da se stvarno pomogne pacijentu.
Naime, bolove u donjem dijelu leđa uzrokuju promjene na mekim tkivima i kostima duboko u samoj strukturi kralježnice, njenoj neposrednoj okolini, kao i u udaljenim dijelovima tijela. Iako postoje i druge podjele, možda je najjednostavnije uspostaviti tri grupe uzroka. Prva grupa je i ona najpoznatija, o kojoj su pune naslovnice i stranice popularnih časopisa, a to su križobolje uzrokovane degenerativnim oboljenjima. Diskopatije, diskus hernije, koštane izbočine (osteofiti) uvukli su se u svakodnevnu konverzaciju gotovo kao pita od jabuka i njoki s gulašem.
Specifičnost kod ove grupe uzroka je činjenica da oni nastaju polako, te do prve pojave bolova, što će reći i signala da nešto uistinu nije u redu, proces može trajati i godinama. To u isto vrijeme znači i da liječenje rijetko može biti kratko i jednostavno.
Drugu grupu uzoka čine traume u širem smislu. Udarci u predio križa mogu nagnječiti meko tkivo i izazvati bolove, bez obzira je li hematom prisutan ili nije. Jači udarci ili trzajevi (poput onih kod pada s visine, ili saobraćajnih nesreća) mogu prozročiti subluksacije (poluiščašenja)kralješaka, sa posljedičnim njihovim pritiskom na meka tkiva, među kojima i živčane spletove. U onim najgorim slučajevima trauma dolazi do puknuća ili loma na nivou kralježaka.
Pod traumom možemo ubrojiti i situacije naglog preopterećenja mišića donjeg dijela leđa sa posljedičnom upalom njihova hvatišta i/ili istegnućima samih mišića, što se događa kod jednokratne i intenzivne fizičke aktivnosti. Također kod naglog podizanja tereta može doći i do subluksacije kralješka. Liječenje se svake od nabrojanih ozljeda razlikuje, te je kod većine potrebna detaljna dijagnostika, a kod loma kralješka i bolnički tretman. No zajedničko im je da je najvažniji odmor i mirovanje u kojem dolazi do cijeljenja oštećenog tkiva, nakon čega slijedi kraća ili duža fizioterapija po završetku koje se u većini slučajeva očekuje potpuni oporavak.
Treća skupina sastavljena je od različitih bolesti kojima je križobolja tek jedan od simptoma. U ovim stanjima rijetko liječimo same bolove u donjem dijelu leđa, već su napori usmjereni u pokušaj utjecaja na primarno oboljenje. Tako ovdje ubrajamo reumatološke bolesti u kojima dolazi do promjena na malim zglobovima kralježnice, hrskavici i kostima, zatim osteoporozu sa svim njenim sastavnicama, potom bolesti unutarnjih organa poput bubrega, jetre, crijeva i slezene, a moguće i prostate, sve do malignih oboljenja same kralježnice i njena neposrednog okruženja, kao i cijeli splet neuroloških oboljenja. Iako u nekih od spomenutih stanja ili bolesti fizioterapija može pomoći, važno je na vrijeme dijagnosticirati pravi uzrok bolova u križima, te ga zatim u dogovoru sa odgovarajućim liječnikom specijalistom i liječiti.
Danas smatramo da su degenerativni procesi u tijelu i njihovo napredovanje spoj genetskog nasljeđa i načina života. No, točan udio jednog u odnosu na drugi faktor, još nismo uspjeli odrediti. Ta je činjenica otvorila vrata mnogim različitim pristupima liječenju ili sanaciji takvih stanja.
U konkretnom slučaju, dakle u procesima degeneracija na kralježnici, događa se cijeli niz promjena, kako na kostima, tako i na mekim tkivima koja ih okružuju. Najvidljiviji rezultat cijelog tog kompleksa jest bol, a kao posljedica pritiska kostiju ili mekih tkiva na živce, ili druga meka tkiva. Hernija hrskavičnog diskusa, ili njegovo sušenje (diskoptija), te osteofiti (koštane izbočine na kralješcima) tek u najpoznatije promjene, ali najvažnije pitanje nije njihov naziv, već svrhoviti načini liječenja.
Važno je razumjeti da jednom prisutnu, degenerativnu promjenu nije moguće posve izliječiti. Čak i kada se operativnim putem ukloni dio diskusa koji pritišće na živac i uzrokuje bolove, sam degenerativni proces nije uklonjen ili zaustavljen, kao što su ostale netaknute i ostale promjene koje trenutno ne izazivaju bolove. Sve to prijeti da u doglednoj budućnosti ponovno egzacerbira i potakne nove nevolje. U tom smislu dva su dijela terapije svih degenerativnih oboljenja kralježnice.
Prvo je svakako simptomatsko liječenje. Cilj mu je ukloniti bolove najbrže što je moguće. Jasno je da pacijent sa akutnim išijasom nema vremena za raspravu o uzrocima bolova, već treba njihovo uklanjanje odmah. Kako to nije uvijek lak posao, valja pokušati sa svime što je na raspolaganju. U zavisnosti od konkretnog slučaja, to može biti masaža, kiropraktika, akupresura, akupunktura ili cijeli arsenal fizioterapije. U posebno rezistentnim slučajevima upotrebljavamo lijekove u obliku analgetika, bilo tablete ili injekcije, a povremeno postižemo i za kortikosteroidima. Ako se dogodi da niti jedna od opisanih metoda ne daje rezultate, valja posegnuti i za operativnim liječenjem. No, kada se bol, ili njen najveći dio ukloni, kritična je faza oporavka. Obično je pacijent ohrabren poboljšanjem i u većini slučajeva vjeruje kako je konačno došao kraj njegovim mukama. No zbog prirode degenerativnih procesa, rijetko je tako. Češće prijetnja novim bolovima i zakočenjima traje i dalje.
U tom smislu važno je funkcionalno liječenje koje može nastupiti tek kada je faza jakih, odnosno akutnih bolova prošla. Ono se zasniva prije svega na vježbama, kojima je cilj razviti ili osposobiti kompenzacijske mehanizme na kralježnici i njenoj okolici. Naime, kako je kralježnica sastavljena od velikog broja kralježaka međusobno spojenih u dinamički kompleks, tako jedan njen dio može preuzeti funkciju nekog drugog, ozlijeđenog dijela. Vježbanje služi kako bi se ubrzao taj tranzicijski proces, te s druge strane kako bi zaštitio samu kralježnicu od novih negativnih utjecaja okoline. Već je poznata činjenica da snažni i fleksibilni mišići preuzimaju na sebe jedan dio stresa koji atakira kralježnicu, te je u funkcionalnom liječenju cilj postići upravo to. Kada se jednom i dosegne taj cilj, postignuto valja redovito održavati. Sve u svemu, možda se ne možemo direktno boriti protiv negativnih strana vlastita genetskog nasljeđa, no tijelo pruža mnoge alternativne mogućnosti i sposobnosti koje se mogu razvijati na dobrobit vlasnika, velikim preprekama usprkos.