Kada se jednom sa sigurnošću dijagnosticira deformacija kralježničnog diskusa, poznatija kao diskus hernija, uvijek slijedi cijeli niz nedoumica o tome što učiniti dalje. Otići na operaciju ili ne? Čuvati se napora ili vježbati? Ići na terapiju i koju? Iako je tehnika operativnih zahvata napredovala, a nove metode liječenja ugledale svjetlo dana, zbog cijelog niza razloga odluka o načinu liječenja kod diskus hernije i danas se donosi individualno, uz poštovanje cijelog niza faktora koji mogu utjecati na ishod liječenja.
Cijela je kralježnica jedan kompliciran dinamički sustav, dakle tvorevina koja je građena za kretanje. Kosti u obliku kralježaka čine osnovu tog sustava te ih u zdravog čovjeka ima točno 24. Između kralježaka koji su poredani poput vagona u kompoziciji nalaze se hrskavični jastučići ispunjeni tkivom sličnom gelu ili želatini. Te jastučiće zovemo diskusi i njihova je funkcija samo jedna- amortizacija. Naime dok se krećemo, hodamo, trčimo, skačemo, ili samo sjedimo, različite sile djeluju iz svih pravaca na kralježnicu. Te sile ne smiju se direktno prenositi na same kralješke, pa se tako one ublažavaju na nivou diskusa, upravo onako kako amortizeri na automobilu ublažavaju udarac u situaciji kada auto prijeđe preko kakve rupe.
No to nije sve. Sam diskus služi i kao oslonac za kretanje kralješaka (ili barem većine od njih 24). Ako ste ikada sjedili na lopti, shvatiti ćete kako se to događa. No, sa lopte ćete brzo pasti ako niste dovoljno pažljivi. Da se to ne bi dogodilo, svi su kralješci međusobno povezani na nekoliko nivoa. Prvi su međusobni zglobovi. Svaki kralježak je povezan malim zglobovima sa svojim kolegom iznad i ispod sebe. Osim toga tu su ligamenti. Oni predstavljaju čvrstu vezu među kralješcima i kralježnice u cjelini. Na taj način dodaje se potrebna čvrstoća i osigurava se cijeli sustav od prevelikih pokreta koji bi mogli ozlijediti osjetljive strukture poput malih zglobova ili diskusa. I posljednji, ali vjerojatno i najvažniji sustav zaštite kralježnice jesu mišići. Oni ne samo da omogućuju pokrete kralježnice, ali i cijelog tijela, već su i najmoćniji sigurnosni faktor. Tim više što samo mišiće možemo ojačati, te samo na taj način utjecati na poboljšanje stanja na samoj kralježnici. Jer snažni mišići smanjuju stres na nivou hrskavica i malih zglobova, ali i ligamenata. Tako jaki mišići čuvaju diskuse!
No tu je još jedan sustav amortizacije, odnosno ublažavanja stresa. Svi se vjerojatno sjećate osnovne ili srednje škole u kojoj su nas učili da je kralježnica građena u obliku duplog slova «S». Kada gledate čovjeka odostraga vidjeti ćete ravnu crtu po sredini leđa koja predstavlja siluetu same kralježnice. I uistinu, sa stražnje strane kičma jest ravna. No pogled sa strane otkriva da je ona «iskrivljena» i to u vratnom dijelu prema naprijed, u srednjem ili grudnom dijelu prema natrag, a u križima ponovno prema naprijed. Te se krivine ponašaju kao zavoji na opruzi, dakle amortiziraju stresove pri pokretanju tijela. Kada bi izravnali žicu koja tvori oprugu, ona ništa ne bi mogla amortizirati, tako bi bilo i da potpuno izravnamo samu kralježnicu.
Dakle, diskus je, hrskavična pločica ispunjena želatinoznim tkivom i smještene između dva kralješka. Kada se zbog cijelog niza razloga on deformira i oslabi hrskavična ovojnica, tada se mekani sadržaj izboči baš poput mjehura na balonu. Problem nije u samom mjehuru ili deformaciji, već nevolje nastaju onda kada dolazi do pritiska na meka tkiva, a posebice na živce koji izlaze iz leđne moždine i putuju prema nogama ili rukama. To će reći da je najvažnija smetnja bol, zakočenost ili trnjenje u rukama ili nogama koje pritisak hernije na živac i izaziva. Tada obično prvi puta i zatražimo pomoć.
Gledajući čisto mehanički, najjednostavnije bi bilo na neki način odstraniti herniju. Ako ona vrši pritisak i uzrokuje bolove, zar ne bi najbrže bilo operativno ukloniti uzrok i na taj način završiti sa cijelom pričom? Ponekad, ali samo ponekad to uistinu jest tako jednostavno. U većini drugih slučajeva stvari su neusporedivo kompliciranije. Valja reći da danas smatramo da je većina hernija posljedica načina života. Premalo ili previše fizičke aktivnosti, previše sjedenja ili stajanja, te cijelog niza drugih faktora (debljina na primjer). To znači da ako uklonimo herniju, a stil života ostaje nepromijenjen, sva je prilika da će se problem pojaviti ponovo. Tome u prilog ide i praksa. Jednom se dijelu operiranih pacijenata hernija ponovo javlja na susjednom diskusu.
Osim toga, operativi zahvat je sam po sebi rizik (iako danas neusporedivo manji od onog prije desetak ili više godina), a i sam operativni zahvat može izazvati neželjene posljedice poput priraslica, koje opet mogu prouzročiti cijeli niz neugodnih simptoma, te zahtijevati ponovnu operaciju. Pored svega ovoga, i sami degenerativni procesi, ako su uznapredovali, mogu rezultat uklanjanja hernije učiniti neizvjesnim. Zatim, puni postoperativni je oporavak rijetko kraći od 6 mjeseci. Sve u svemu, mnogo je razloga zbog kojih uvijek prije operativnog zahvata nastojimo iscrpiti sve ostale mogućnosti liječenja. S tim da je i sama kralježnica dinamički segment, pa tako u nekim slučajevima postoji mogućnost djelomičnog povlačenja same hernije.
Dalje, prebacivanjem opterećenja na susjedne segmente, moguće je smanjiti pritisak same hernije na izlazište živca, bilo da se to radi putem fizioterapije, bilo da do toga dolazi spontano (većina ljudi koji imaju herniju nema bolove stalno već periodično). Valja isto tako reći da i mnogi ljudi imaju herniju, ali to ne znaju, jer im ona sama ne pravi probleme. Najnovija metoda operativnog liječenja jest ugradnja «umjetnog diskusa», odnosno metalnog mehaničkog zgloba na mjesto odstranjene hrskavice. Iako su prvi rezultati ohrabrujući, još će proteći dosta vremena prije no što to postane rutinska i sigurna operativna tehnika.
Kod neoperativnog liječenja, prije svega nastojimo smanjiti bolove i to svim raspoloživim sredstvima. Iako su lijekovi ponekad naprosto nužni, kao fizioterapeut uvijek dajem prednost metodama fizikalne terapije. U praksi su se u tu svrhu najboljima okazale manualne tehnike liječenja poput masaže, akupresure i manipulacija (kiropraktike). Nakon što smo uklonili ili smanjili bolove slijedi najvažniji dio liječenja koji se često zanemaruje, a to je poboljšanje funkcije same kralježnice i to u smislu jačanja mišića koji ju okružuju, kao i unapređenja fleksibilnosti, što je moguća postići jedino redovitim vježbanjem pod stručnim vodstvom. Valja naglasiti da nestanak bolova ne znači i nestanak hernije, naprotiv. Ona je još uvijek tu, samo što trenutno ne stvara probleme.
Dalje, treba vidjeti što je moguće promijeniti u načinu života kako bi smanjili opterećenje na ozlijeđeni dio, te na taj način smanjili mogućnost ponovne pojave bolova ili drugih smetnji. Iako se i danas preporučaju poštede od fizičkih aktivnosti kod pacijenata koji imaju herniju kralježničnog diskusa, mišljenja sam da dugoročno to nije dobro rješenje. Jer poštede neizostavno donose slabljenje mišićne snage i izdržljivosti, a time i veću osjetljivost već oštećenog diskusa na fizički stres. Isto tako treba reći da postoje hernije diskusa koje treba hitno operirati i kod kojih fizioterapija ili bilo koje drugo liječenje neće polučiti dobre rezultate, već samo potrošiti dragocjeno vrijeme. Kojim putem u liječenju hernije krenuti pitanje je na koje odgovor trebaju dati liječnik i fizioterapeut u dogovoru s pacijentom uz poštivanje objektivnog stanja i uz procjenu mogućih opasnosti.
Dean Mistura
viši fizikalni terapeut