Sa stražnje strane potkoljenice nalaze se dva mišića koja većinom čine oblik Ahilove tetive. Jedan je bliže površini, zovemo ga gastrocnemius, dok se drugi nalazi odmah ispod njega, a ime mu je soleus. Oba ova mišića prelaze u donjem dijelu potkoljenice u zajedničku tetivu, pogađate, ahilovu. Ona se pak hvata za petnu kost. Funkcija ovih mišića, a time i njihove tetive, često se pojednostavljuje, pa običavamo reći kako su oni zaduženi za podiznje na prste, dakle onu kretanju tijela s kojom se protežemo da bi pogledali što se to događa preko ruba visokog zida.

I iako to jest funkcija čiji izostanak najlakše primjećujemo, ona je pomalo marginlna. Naime, većina kretnji koje tijelo mora učiniti kod hodanja, trčanja i skakanja događa se u predjelu donjeg dijela leđa, kuka i koljena. Tijekom svih tih aktivnosti mišići lista, napose ova dva spomenuta, zajedno sa ahilovom tetivom funkcioniraju kao kontrolori pokreta u stopalu, te je kretnja koja se tu odvija u osnovi mala. To lako potvrđuje i činjenica da žene mogu (uz nešto vježbe ) bez problema hodati u cipelama sa visokom potpeticom, koje gotovo sasvim onemogućuju pokretanje u skočnom zglobu, pa tako i kretnje ahilove tetive. U trčanju, ta se kretnja u nekoliko povećava, povećavajući ulogu tetive i lista u toj aktivnosti. Sve te informacije važne su kako bi smo razumjeli pravu ulogu tetive u pokretanju, a time i procese koji mogu dovesti do njenog ozljeđivanja, a u gorim slučajevima i do puknuća.

Dva su najčešća tipa ozljede ahilove tetive i struktura koje je neposredno okružuju. Prva je upala same tetive ili njenog hvatišta za petnu kost. One spadaju u sindrome prenaprezanja, što će reći da nastaju zbrajanjem mikrotrauma i njihovim pretakanjem u bolni upalni proces. Drugi tip je puknuće same tetive ili prelaska mišića u tetivu. Iako i do njihova nastupa običajeno dolazi prethodnim manjim ozljeđivanjem, karakteristično je da nastaju bez prethodne najave, obično kod trauma ili iznenadnih i intenzivnih fizičkih aktivnosti koje opterećuju upravo taj dio lokomotornog aparata.

Sam mehanizam nastanka ozljeda ove tetive nije do kraja jasan. Postoje još polja o kojima ne znamo dovoljno. Ipak, nekoliko je faktora koji sigurno povećavaju mogućnost njenog pojavljivanja. Prije svega, to je povećana fizička aktivnost. Bez obzira radi li se o rekreativcu koji je odlučio više trčati u proljeće, e ne bi li uklonio višak kilograma skupljenih preko zime, ili je riječ o profesionalcu koji tijekom fizičkih priprema naglo poveća ukupno opterećenje u trenažnom procesu. Zatim, tu je i slabost mišića potkoljenice, pa i mišića butine, koja uzrokuje prenapreznje u tijeku tetive. Skraćeni, ili nedovoljno istegnuti mišići također mogu biti uzrok ozljede, ili jedan od njih. Dalje, spušteno stopalo, naročito ako je još i izvrnuto može stvoriti plodno tlo za razvoj upale. Na kraju, sama obuća, naročito sportska može potaknuti upalni proces, a ne bi ste vjerovali, upravo kojekakvi zračni jastuci ili slične điđe u njoj to upravo i čine. Osim obuće i sam teren na kojem se sportska aktivnost događa može nepovoljno utjecati na ahilovu tetivu, naročito ako je tvrd i sklizak.

Dva su mjesta na kojima se upala najčešće razvija. Jedno je samo hvatište tetive za petnu kost, dok je drugo na njenoj sredini. Bez obzira na sam upaljen dio, najčešće se simptomi (bol) razvijaju polako. U početku se pojavljuju u tijeku fizičke aktivnosti ili neposredno poslije nje. Kasnije, intenzitet boli se povećava, te je prisutna već na početku aktivnosti, a ne prolazi sa odmorom. Jutarnja bolnost kod ustajanja iz kreveta vrlo je karakteristična, te može ili ne mora proći sa razgibavanjem ili hodanjem. Razvija se vidljivo i opipljivo zadebljanje na samoj tetivi, koje je bolno na dodir, a dodatno ga iritirati može obuća. Iako ovo stanje često susrećemo u sportaša, naročito onih kojima su trčanje i skokovi primarne kretnje, nije neobično vidjeti tendinitis (ili tendinopatiju, kako je danas sve češće zovemo u struci) i u ljudi koji su nesportaši.

Liječenje se obično započinje ledenim oblozima uz izbjegavanje pokreta koji izazivaju bolove (nije nužno potpuno mirovanje). Nešto kasnije nastupa cijela baterija fizioterapijskih metoda, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, do pulsne magnetoterapije, a sve kako bi se upala smanjila na najmanju moguću mjeru, te istovremeno poboljšala prokrvljenost ozlijeđenog dijela tetive. Od iznimne je važnosti u ovoj fazi liječenja upravo kinezioterapija, dakle vježbanje i to sa dva osnovna cilja. Prvi je poboljšanje fleksibilnosti (istezljivosti) tetive, dok je drugi jačanje mišića potkoljenice, te njihove izdržljivosti. Vježbe balansa u tom su cilju od velike pomoći. Ukupno liječenje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a sve u zavisnosti od tipa i trajanja same upale. Kod sportaša, kritična je faza trenutak povratka u sportsku aktivnost, koji mora biti odmjeren i postupan, e ne bi li se izbjeglo ponavljanje ozljede.

U kroničnih stanja na ahilovoj tetivi, liječenje biva vrlo teško. S obzirom da nije riječ o upali, već više o propadanju tkiva same tetive, fizioterapija ponekad nije dovoljna kako bi se posve uklonili simptomi. Tako se u posljednje vrijeme sve više upotrebljava terapija udarnim valom (ESWT), te cross-friction masaža (agresivna tehnika sa ciljem bolje prokrvljenosti ozlijeđenog segmenta). Posebno se dobrom pokazao sustav izolirane ekscentrične kontrakcije, osmišljen i razvijen od strane švedskih ortopeda, koji specifičnom kretnjom izaziva poseban podražaj na ozlijeđeni dio tetive. Često je u kroničnom stanju potrebno upotrijebiti više terapijskih metoda, a kako bi se na kraju došlo do stanja potpuno bezbolne funkcije cijele tetive. Ortopedski ulošci, te silikonski jastučići za petu mogu biti od pomoći na način da smanjuju stres pri hodanju i trčanju. Taping (djelomično ograničavanje kretnji tetive apliciranjem neelastičnih flastera) često je pomoćno sredstvo u sportu, no ono je privremeno rješenje i ne može zamijeniti adekvatnu terapiju.

Operativno liječenje tenidnopatija ahilove tetive čini se rijetko i to tek onda kada su iscrpljene sve druge terapijske metode. Razlog tome jest taj što rezultati operacija nisu uvijek onakvi kakvi bismo željeli. Kortizonske injekcije (snažni protuupalni sintetički hormon) direktno u samu tetivu mogu naglo ukloniti bolove, ali i znatno povećati rizik od njenog puknuća, naročito u sportaša, te ih stoga izbjegavamo. Analgetike upotrebljavamo rijetko, a i tada samo dok period intenzivnih bolova ne prođe.  Izuzetno je važno razumjeti da i poslije nestanka bolova valja održavati kondiciju mišića i tetive dobrima, a kako bi se izbjeglo dodatno ozljeđivanje. U sportaša to činimo kompenzacijskim i dodatnim vježbanjem, a u nesportaša jednostavnim održavanjem snage i fleksibilnosti.

Ahilova tetiva, kao najjača tetiva u ljudskome tijelu ne puca baš tako rijetko kako bi se moglo činiti na prvi pogled. Njena snaga i debljina nije apsolutno osiguranje protiv ozljeda, naprotiv. Puknuće ahilove tetive nastaje gotovo bez ikakvog upozorenja, prijašnje boli ili neke druge vidljive ili osjetne ozljede. Štaviše, koliko pamtim, nikada se nije dogodilo da jedna akutno ili kronično upaljena ahilova tetiva pukne. Vjerojatno je to tako stoga što tijelo pokušava smanjiti opterećenje na bolni ili već ozljeđeni dio, te tako veći dio opterećenja kod hodanja trčanja ili skakanja prebacuje na zdravu nogu. Pa kako onda i poradi čega pukne ahilova tetiva? U stvari prave razloge puknuća do danas nismo uspjeli odgonetnuti. Neki autori smatraju da je u podlozi potpune ili parcijalne rupture morao biti neki degenerativni proces. Drugi govore o smanjenoj opskrbi krvlju koja se događa s godinama, te to potkrepljuju statistikama koje naznačuju da su u starijih sportaša puknuća češća. No i ta teorija ima svojih nedostataka. Bilo kako bilo, puknuće valja prepoznati odmah kad se dogodi, te usmjeriti ozljeđenog prema kirurgu koji će učiniti što je hitnije moguće operativni zahvat, jer u protivnom riskiramo mnoge komplikacije.

Tipično, ozljeđeni opisuju puknuće ahilove tetive kao kratku i vrlo oštru bol u predjelu potkoljenice. Neki opisuju i zvuk poput pucnja bičem, dok drugi govore o osjećaju sličnom udarcu. Nejasno je i zašto neki proživljavaju strašne bolove u tom trenutku dok drugi osim šepanja i osjećaja da „nije sve u redu” nemaju izrazitije bolnosti. Bez obzira na te početne razlike, po puknuću tetive slijedi otok i nemogućnost normalnog hodanja, uz bolove pri njegovu pokušaju. U koliko se sumnja na puknuće, odmah je potrebno odvesti ozlijeđenog na hitnu pomoć, kako bi se učinila dijagnostika. Prvi test zove se „Thompsonov” i čini se tako da pacijent leži na trbuhu, dok liječnik ili terapeut pritisne mišiće potkoljenice.

U koliko taj zahvat izazove kretnju u stopalu, tada nije riječ o potpunom puknuću, dok, u koliko pokreta nema, vjerojatno se radi o potpunoj rupturi, na koju će upućivati i defekt u tijeku same tetive (vizualni i pri palpaciji). Dalje, potrebno je učiniti ultrazvučnu pretragu, ili magnetsku rezonancu, kako bi se potvrdio nalaz, te nakon toga izvršiti i operativni zahvat spajanja puknute tetive. Naime, nema načina da tijelo samo popravi štetu kod puknuća. Štaviše, što je više vremena proteklo od puknuća do operacije, tim je operativni zahvat teži, jer se mišići skraćuju, a time postaje teže spojiti dva udaljena kraja. Sve to otežavati će kasniju rehabilitaciju, a time i vrijeme potrebno za puni povratak u dnevne i fizičke aktivnosti. Postoperativno tetiva se postavlja u mirovanje bilo sadrenom longetom, bilo različitim vrstama ortoza, već prema savjetu liječnika operatera. Kasnije se sprovodi fizioterapija sa ciljem osposobljavanja mišića i ozlijeđene tetive za punu aktivnost. Ukupni postoperativni oporavak traje u prosjeku tri mjeseca, a rezultati su dobri, te se sportaši mogu vratiti u puni obim sportske aktivnosti. Trajna posljedica jest zadebljanje tetive u predjelu puknuća, odnosno oiperativnog zahvata. Komplikacije su izuzetno rijetke. Kao zaštita u prvim tjednima aktivnosti postavlja se povišenje pod obje pete, što će smanjiti sile povlačenja.

Dean Mistura
viši fizikalni terapeut